– Ponedjeljak –
– Jutro! Oprosti što te ovako rano zovem.
– Jutro Kruno, naviko sam.
– Imamo problem s napom. Ne može nam proći cijev Ø200.
– Cijev je Ø150.
– Aha. Odlično, hvala. Čujemo se.
– Nema problema. Čujemo se!
Volim kada tjedan započne s razgovorom s majstorom i lako rješivim problemom, ali to najčešće znači da je on na gradilištu i da će uslijediti barem deset ovakvih poziva. No dobro, barem se radi i projekt napreduje.
Na putu prema uredu, koji je, na svu sreću na pješačkoj udaljenosti u samom centru Zagreba, dobivam prve inspiracije. Okolina me tjera na to. Kontrolirani kaos, uvijek se sjetim prijatelja Melkiora koji je to znao izgovoriti dok smo još bili na fakultetu, najbolji opis urbane situacije strogog centra grada. Svašta se tu može vidjeti, od namjerno krivo odloženog otpada, preko prepunih kanta za smeće, katastrofalno loše izvedenih brzinskih popravaka (kao da liječiš slomljenu nogu flasterom), do prekršaja u prometu i dvoje-troje ljudi što hrani golubove, a gdje drugo nego točno pod satom. I za kraj zaudaranje ulja i luka iz obližnje pečenjare jer su ljudi, naravno, prije osam već raspoloženi za luk. Dok tako nadahnut objavljujem 2-3 instagram story-a za svojih 10-ak vjernih pratitelja koji se s pravom smiju na sve to, osjećam blagu muku u želucu od tog cijelog audio-vizualnog doživljaja. Na svu sreću korizma je i postim pa je samo blaga muka.
Dokopao sam se ureda i konačno počinjem raditi, ali zvoni telefon:
– Ej! Laura kuri.
– Bok. Jadna, kolika joj je temperatura?
– Nije visoka, 38˚C, ali znam ja nju, njoj će to rast.
– A što ćeš. Možeš li ti Miru odvesti u vrtić ili ti treba neko pomoći?
– Budem sama, dobro ću Lauru obući pa joj neće ništa biti.
– Ok. Zovi ako nešto treba.
– Hoću. Pusa!
Jadno dijete, a nije niti supruzi lako. No dobro, bit će sve uredu. Konačno se stvarno krene raditi.
– Pozdrav. Nisam te htio preko vikenda zvati, ali imamo problem.
– Jutro. Reci, što je bilo?
– Dok su izlijevali beton na katu, pomaknuo se zabatni zid od opeke na susjedovoj kući. Što da radim?
– A gdje je nadzor?
– Pa prijatelj je na putu, doći će tek u petak.
– A jel ušao beton susjedu u kuću?
– Nije.
– Ok. Zovem ja statičara, pa ćemo on i ja izaći na teren pa vidjeti što ćemo napraviti. Jel susjed nervozan?
– Ma nije, dobar je.
Jao, samo mi je još to trebalo. Zovem statičara koji obećava mi se javiti kada vidi da je slobodan.
U međuvremenu je stigao zaključak za predmet dogradnje obiteljske kuće. Odbijen je zahtjev za građevinskom dozvolom jer nije napravljeno protupožarstvo. U razgovoru s referenticom, koja je ekstremno ljuta, pokušavam objasniti da nas to nisu niti tražili i da ne bi trebala biti ljuta na mene nego na kolegicu koja je to zaboravila tražiti. Dotična je prihvatila moj argument i sada smirenijim tonom razgovara sa mnom. Naravno trebamo napraviti protupožarstvo. Investitor je razuman i prihvaća dodatni trošak.
Uskoro se povratno javlja statičar i dogovaramo sutra u 09:00 sastanak na terenu kako bismo dogovorili sanaciju nastale štete.
Zovem investitora D…
– Javio mi se statičar i dogovorili smo se sutra u 09:00 naći na terenu.
– Ok, sada ću reći i izvođaču da bude tada tu.
– Dobro, riješiti ćemo to, ne brini.
– Znam. Ali sada me zvala policija na telefon jer ih je susjed kontaktirao.
– Pa što nisi rekao da je dobar.
– A malo smo se porječkali bili. Policija radi zapisnik.
– Neka naprave sve što treba, mi smo sve po zakonu radili.
Kroz glavu mi prolaze misli o tome tko je sada odgovoran. Sve smo napravili kako treba. Statičar je s velikim iskustvom, napravljena je revizija projekta, izvođač ima puno utakmica u nogama. Jednostavno dogodi se, a i taj zabatni zid od susjeda kao da je zidao onaj prvi od tri praščića.
Ostatak dana prolazi relativno mirno. Jedva čekam doći doma i vidjeti kako je Laura. Nadam se da joj je bolje. I taman kada se krene smirivati dan zove investitorica B. Jako fina gospođa, ali je zahtjevan investitor, stalno vraća na neke dorade. Pretpostavljam da s nekim kolegom pregledava nacrte i da im zajedno padaju na pamet ideje. Što je, tu je. Izrazito je fer i trudim se maksimalno prihvaćati njene prijedloge.
– Ja sam u Japanu. Tu kod nas je 22:00. Umorna sam.
Inače gospođa živi u New Yorku, pa je otežana komunikacija i sve manje odluke čekaju se par dana.
– Wau Japan. Baš imam veliku želju tamo otići ali mi se ne da toliko biti u avionu.
– Da, ja sam letjela 14 sati.
Od same pomisli razmišljam o Normabelu.
– Užas, ja bih poludio.
– Nego znaš zašto te zovem, ipak ne bih kamen na fasadi. Biti će to jako skupo.
– Znam, to sam ti još na početku projektiranja bio rekao, pogotovo jer ti to misliš koristiti isključivo kao vikendicu. Doduše puno doprinosi izgledu kuće. Otmjenija je i u duhu prostora.
– Slažem se, ali ajmo bez kamena.
– Ok, ako si sigurna. Idemo onda bez.
– I još samo jedna sitnica. Možeš li samo drugačije oblikovati nadstrešnicu. Ovako mi je kuća previše kutijasta.
– Pa tako nam već od idejnog rješenja izgleda kuća.
– Ali ja bih da je tanja.
– Dobro, no moramo mijenjati statiku.
– Ajde. Molim te.
Već osjećam čir na želucu što moram statičaru reći da bi trebalo promijeniti projekt. Sva sreća neće trebati mijenjati ostale struke.
Popodne, nakon radnog vremena, investitori su najproduktivniji. Tada oni dolaze doma s posla, imaju vremena i razgovaraju u krugu obitelji o projektu. Naravno, kada se to sve dogovori i smisli, odmah treba javiti arhitektu jer od danas popodne do sutra ujutro će se puno toga napraviti. Mobitel ne prestaje zvoniti.
Nisam zaboravio na Krunu, majstora s početka radnoga dana, niti je on zaboravio na mene. Telefonirali smo tokom čitavog dana. No, to je dobro. Najbolji je majstor onaj koji zove. Onaj koji ne zove radi po svom nahođenju, a to nije dobro.
– Utorak –
Laura se budi sva bolesna, u gorem je stanju nego jučer. Mlađa sestra, Mira je Rambo, od nje se bolesti odbijaju. Pada dogovor da ću ja Miru odvesti do vrtića. Spremamo se, a oblačenje je zanimljiv period kod nas doma. To je splet suza, smijeha, dernjave i ljutnje. Najviše suza. Mira je baš danas odlučila ići u sandalama. Dok se sve to obavilo već je 8:30. Petnaest minuta kasnije Mira je u vrtiću i vidim da ne mogu po najvećoj gužvi za 15 minuta biti na gradilištu autom. Bolje da idem motorom, iako je vani 8˚C. Sjedam na motor i u slalomu prekršaja stižem na gradilište u 9:05. Naravno prvi sam stigao.
Polako se skupljamo kao u filmu Dobar, Loš, Zao, iako je prigodnija serija Lud, Zbunjen, Normalan.
– Kaj si ti to meni muriju zvao? – na prvu će investitor D.
Krene borba, potpuno neočekivano uskače izvođač i nevjerojatnom smirenošću umiri situaciju. Dolazi i statičar i iznenađujuće brzo nalazi se rješenje. Odlaze investitor D i susjed, a ja oduševljen čestitam izvođaču kako je riješio nesuglasice.
– Znaš ja sam ti završio psihologiju, ali nisam se htio time baviti pa sam otišao u Njemačku raditi na baušteli.
Za vikend sam dogovorio s prijateljem da pogledamo stan koji je naslijedio i koji bi htio adaptirati. Zanimljiv stančić od 50 m2 htio bi spojili s istim takvim zrcalnim stanom u kojem već živi. Uzimam mjere i zapisujem sve želje te odlazim prema uredu.
Uf, zaboravio sam reći statičaru da mora promijeniti statiku za investitoricu B. Statičar je jako škrt na riječima, ne mogu razaznati koliko je ljut. Pretpostavljam da je jako.
U jednom od brojnih telefonskih razgovora zove investitor K, onaj kojem treba protupožarstvo, i pita klasično pitanje kada bi moglo biti to gotovo. Dajem mu komplicirani dvosmisleni odgovor koji bi se pojednostavljeno mogao svesti na: brzo, a možda i sporo. Do kasnog popodneva ispisujem troškovnik i računam površine. To je kao igranje Tetrisa za projektante. Ne treba previše misliti, a ipak si koristan.
Ono čemu se veselim je Dan Oris-a. Stiže veliki Alejandro Aravena. Uz njega dvije predavačice za koje, iskreno, nisam nikada čuo. Možda je to moj propust. Malo sam žalostan jer danas neću više vidjeti djecu pošto s posla odlazim ravno na predavanja.
Dani ili u ovom slučaju Dan Oris-a je kao godišnjica mature za arhitekte. Sretneš ljude koje nisi vidio godinama, profesore s fakulteta, ostale ljude iz struke, i svi se najviše vesele pauzama.
Prvo predavanje jedva uspijevam pratiti. Umoran sam a i tema mi se baš ne sviđa. Nakon predavanja na pozornicu stižu Mia, Dinko i Maroje, te ulaze u diskusiju s predavačicom. Gledatelji već polako odlaze, nervozno šuškaju s plastičnim vrećicama, a ja iz pristojnosti pokušavam pratiti, ali da bih mogao pratiti diskurs i riječi koji koriste moderatori trebao bih imati priručni leksikon ili rječnik Arhitekt s veliko A – arhitekt s malo a. Druga predavačica je znatno zanimljivija. Uz to i projekti su fenomenalni. Ponovo kreće dijalog između moderatora i predavačice. Malo predugo traje. Nakon 15 minuta pomislim, baš mi je žao što Andrija Rusan nije prisutan on bi to već odavno prekinuo.
I kreće zadnje predavanje. Aravena mi je u potpunosti ispunio sva očekivanja. Nisam požalio što sam došao, te odlazim doma i stalno mi kroz glavu prolaze projekti i riječi koje sam vidio i čuo. Napunilo me to nekakvom ekstremno pozitivnom energijom.
– Srijeda –
Krenuo sam na gradilište u Istru. Kuća na kojoj sudjelujem od početka do kraja. Od kupnje zemljišta, ishođenje građevinske dozvole, odabir izvođača, nadzora i još puno pratećih stvari. Spiritus movens svakog arhitekta. Veseli me svaki odlazak na to gradilište.
Trebao sam krenuti sat vremena ranije, međutim opet sam Miru morao voditi u vrtić. Tako sam upao u najveću gužvu za izlazak iz Zagreba, a na autoputu kamioni pretječu jedni druge s 96 km/h dok je ograničenje 130.
Lijepo je raditi s lokalnim ljudima u Istri. Iz mog iskustva, ljudi se ondje ne pretrpavaju poslom. Rade onoliko koliko im je stvarno potrebno. Sretni su s onim što imaju i što jesu.
Na gradilištu rade isključivo domaći ljudi. Kuća je već u vrlo visokom stupnju gotovosti. Izvedeni su betoni i zidanje, krov i sve hidroizolacije su gotove kao i ogradni zid. Odavno je montirana vanjska stolarija, a nedavno je izliven estrih te su ožbukani zidovi. Naručena je unutarnja stolarija. Ugovoreni su podovi, bojanje, knauf, a vani bazen, fasada i ostali završni radovi. Sve ide u dobrom smjeru. Niti u jednom trenutku nije bilo nesporazuma, povišenog tona ili bezobrazluka s bilo čije strane.
Kako i svaki put tako je i danas sve prošlo kako treba. Međutim uvijek si nervozan kada cijela ovako velika investicija za privatnog klijenta ovisi o tebi. Iako je sve detaljno nacrtano i pregledano sto puta, iako si konstantno u nadzoru na objektu (koliko to mogu biti), stalno ti se po glavi motaju mogući problemi.
Uvijek kada sam u Istri obećam samom sebi da ću pojesti nešto kvalitetno kao domaću tjesteninu, nešto s boškarinom ili skrenuti do obale pa na neku ribu. Međutim i ovaj put, kao i često do sada, dugo sam se zadržao na gradilištu i samo želim što prije doći doma. McDonald’s na Vratima Jadrana moja je najčešća adresa domaće hrane u Istri, tj. na Kvarneru.
– Četvrtak –
Rutina. Omiljena stvar svakog roditelja. Lauri je jutros bolje, te ih supruga obje vodi u vrtić. Tako sam ja mogao na vrijeme stići u ured.
Danas idem drugim putem, preko Zrinjevca i Gajeve. Već na Zrinjevcu evo prvog veselja. Dok vrijedne gospođe uređuju cvjetnjak, odrasli ridgeback, veći od mene (iako to nije teško), piški i čupa tek posađeno cvijeće. U par navrata sam pisao kojekakvim zamjenicima pročelnika i inim namještenicima. Već znam proceduru, prvo ide generički odgovor: „…do dana tog i tog izdano je već toliko i toliko kazni vlasnicima pasa…“ , onda slijedi moj odgovor na odgovor na koji najčešće nema odgovora. Ne bih se trebao toliko nervirati oko tih stvari, ali ne mogu protiv sebe. Mislim da bi od svih parkova u Zagrebu barem Zrinjevac trebao biti zabranjen za istrčavanje i obavljanje nužde psima. Često dobijem odgovor da vlasnik pokupi za psom i da ne vide u čemu je problem. Možda je uistinu u meni problem. Zaljubljenik sam u svoj rodni grad, stalno proučavam stare slike Zagreba. Do sredine 70-ih godina travnata površina je bila ograđena, kao recimo na Marulićevom trgu. Smatram da treba vratiti u prvobitno stanje.
Ušavši u Gajevu, Zagrebački bermudski trokut, evo novih problema. Ovdje mislim samo o potezu od Tesline do Trga. Na početku su parkirana dostavna vozila koja je skoro nemoguće zaobići, stariji gospodin koji uvijek stoji na uglu se nakon 30 godina mora prebaciti sa „imaš kunu“ na „imaš koji cent“, cijenim brzu adaptaciju. Par koraka dalje potrgani suncobrani i potrgani nadzemni kablovi od terase kafića koji ne radi već više od godinu dana, pa išarani spomenik Ivana Kožarića, posječeno stablo koje nikako da zamijene novim, te na kraju uklonjena klupa koju nikako da vrate već skoro 10 godina, jer se baš tu morala postaviti adventska kućica.
U ured stiže mladi bračni par. Predivni ljudi, koji su vrlo neodlučni. Investitori R su prvo htjeli modernu kuću. Gospođa nikako ne želi da je garaža povezana s kućom i uz silan trud nisam ju uspio nagovoriti. Nakon prve prezentacije otišli su zadovoljni i htjeli su samo par sitnica promijeniti. Brzo nakon toga odlučili su da ipak ne žele, citiram investitore, modernu kuću već da žele klasičnu kuću. I tu kreću muke po projektantu. Traže stil kuće koji se kosi s mojim uvjerenjima kakve bi se danas trebale graditi. Dugo sam razmišljao trebam li uopće nastaviti s projektom, te nakon par dana i u konzultaciji sa svojom suprugom, isto arhitekticom, odlučim dragim ljudima ipak izaći u susret i ne ostaviti ih na cjedilu.
Danas im prezentiram novu klasičnu kuću. Inače na prezentacijama ne pokazujem prvo prikaz projekta izvana, ali danas sam odlučio upravo tako. Nemam što puno okolišati i otvorim 3D prikaz. Naravno, oduševljeni su i jedva čekaju početi s gradnjom. Zec je još u šumi.
– Petak –
Arhitektu je najgori dan u tjednu petak. Cijeli tjedan natjeravaš suradnike da završavaju svoje projekte. Svi kasne i svatko ima svoj izgovor koji tebe previše ne zanima, ali nećeš biti bezobrazan pa ga ipak poslušaš. I onda dođe petak. Petkom, pred kraj radnog dana, svi šalju svoje projekte. Oni pošalju i mirno uživaju u vikendu, a ti se onda preko vikenda bavi pregledavanjem i brigama što sve treba mijenjati. Isto vrijedi za referente, do cca. 12:00 pošalju neke zaključke/dopune, a ti onda pokušavaš zvati povratno u 12:15 da to objasne. Nema problema da će ti se netko petkom popodne javiti na telefon, već su oni na lignjama.
Ajde barem imam mirno jutro i stižem obaviti neke zaostatke.
Zvoni telefon:
– Htio bih napraviti dogradnju na postojeću kuću pa sam dobio Vaš kontakt. Jeste li zainteresirani možda?
– O čemu se točno radi?
– Pa mi bismo proširili dnevni boravak i kuhinju na vrt, uz to legalizirali bismo dio postojećeg podruma.
– A zašto je podrum nelegalan?
– Pa kad smo već kopali onda smo odlučili proširiti podrum, a bili smo preizgrađeni pa nismo to mogli prikazivati u dozvoli.
– A kako ćete onda još na to napraviti dogradnju ako ste i ovako već preizgrađeni?
– Pa rekao mi je jedan Vaš kolega da se to nekako može.
– Nemojte me krivo shvatiti, ali najbolje zovite onda tog kolegu neka Vam on napravi projekt.
Volim ovakve razgovore i puno ih je više nego što bi se očekivalo. Imaš parcelu kakvu imaš. Kupio si to što si kupio. Ako ti je malo, zašto si to kupovao? Zašto nisi konzultirao projektanta prije nego što si kupovao? Bi li kupovao auto dvosjed ako vas je četvero u obitelji i to vam je jedino vozilo? Možda zvuči kao da banaliziram problem, možda upravo to i radim, ali to je, po meni, jedino pravilno razmišljanje. Znam da se ljudi i emotivno vežu za nekretnine, ali niti to ne opravdava nelegalne gradnje.
Drugi poziv, zove prijatelj:
– E, ‘si mi pogledao ono moje?
– Daj me podsjeti što točno.
– Ma što točno mogu raditi na parceli.
– Da, da, jesam. Možeš napraviti kuću na kat od cca. 150 m2.
– Odlično, i što sada trebam?
– Treba napraviti idejni, pa glavni projekt i ishoditi građevinsku dozvolu.
– I to mi možeš sve ti?
– Da.
– A koliko bi cca. koštala ta kuća?
– Nije to baš jednostavno pitanje. Puno je tu faktora koji utječu na cijenu, ali ispod 1.500 € po kvadratu se danas teško može išta.
– Molim??? Ma daj, pa moj Pero, znaš Peru, je napravio cijelu kuću od 200 m2 za 150.000 €.
– A tko mu je bio izvođač?
– Pa punac mu ima građevinsku firmu.
– Pitaj njegovog punca da tebi radi za tu cijenu i nemaš što razmišljati.
– A da, razumijem što hoćeš reći.
– Takva ti je situacija trenutno, a i neće ti biti ništa bolje.
Problem je danas cijena izgradnje. Velik je to novac i nije lako toliko skupiti za gradnju kuće. Svejedno sam mišljenja da je to pametno ulaganje.
I tako prolazi petak i naravno da su me jutarnje misli sustigle da polako stižu projekti od suradnika i zaključci od referenata. Biti će ovo dugi petak, a ne bezbrižan vikend.
– Subota –
Subota je dan kada sam najmanje poslovno aktivan. Dok nisam imao djecu znao sam često raditi i vikendom, ali otkad imam djecu odlučio sam prelomiti i jednostavno ne odlaziti u ured. To radim isključivo ako iskrsne neki veliki problem ili se moram pripremiti jer u ponedjeljak idem na put, i onda svratim na par sati.
Vikendom se često obiteljski biciklom uputimo na Bundek. Cure uživaju u sjedalicama, a tamo je veliki park i obje možeš držati na oku bez da ih udari bicikl ili ugrize pas.
Predivan je dan i na povratku idemo preko Mosta slobode. Prolazimo uz NSK pored Bandićevih fontana. Moram priznati, teška srca, uspjeli je to projekt bivšeg gradonačelnika. Naravno da se s tim novcima moglo nešto pametnije napraviti, ali ipak ovo djeluje kao dostojanstveni prilaz središtu grada, napravljen sa smislom i dobro izveden. Na kraju samih fontana, ili na početku, ovisi kako se uzme, spomenik prvom predsjedniku nikako nije sjeo u prostor. Po meni predimenzioniran i nespretno postavljen na kocku, kao lajt motiv većine spomenika od 90-ih godina do danas.
U nastavku Spomenik Domovini. Novo interpretirani Zid boli, pa vječni plamen i portal na kraju lijepo pojedinačno sjedaju u prostor. Profesor Fabijanić vrhunski barata takvim temama, po meni možda i najbolje u Hrvatskoj. Obrade i detalji su na visokoj razini. Ali sve zajedno mi se čini puno. Svejedno lijepo se iskoristio prostor i bolji je nego što je bio.
Kada se jednog dana završi nova knjižnica u staroj zgradi Paromlina, sve će to dobiti smisla i stvoriti će se jedno novo središte s Gradskom upravom, Koncertnom dvoranom i knjižnicom. Ostaje veliki problem nepovezivanje sjevera i juga. Pruga dijeli cijeli Zagreb na dva dijela ali ovdje možda i najnespretnije i najočitije. Za to riješiti potreban je infrastrukturni projekt, podizanje ili spuštanje pruge. Bojim se da mi to nećemo dočekati.
– Nedjelja –
U nedjelju se i Bog odmorio. Ali investitor nije.
Odlazimo na ručak kod mojih roditelja koji su nekim čudom ovaj vikend u Zagrebu. Svi smo se skupili, djeca su zdrava, supruga i ja smo se naspavali, i moja mama je skuhala ručak. Kud ćeš bolje.
I nismo ni pojeli do kraja, kad zazvoni telefon. Investitor nije mogao čekati do sutra, a ja se javljam. Znam da ne bih trebao, ali takav sam. Još uvijek mislim da sam na početku karijere i da ne mogu ignorirati investitore.
Tata mi uvijek kaže da moram smanjiti s poslom. Njegovo mišljenje na ovu temu me ne zanima. Pa on je radio pet puta više od mene u mojim godinama. Uostalom ne smatram da previše radim.
