Imala sam nevjerojatnu sreću na samom početku karijere raditi na projektu uređenja vile u Zagrebu za jednu četveročlanu obitelj. Radilo se o velikom projektu koji je uključivao izradu izvedbenog projekta interijera troetažne kuće i pripadajuće konobe u vrtu. Taj poslovni izazov prihvatila sam sa velikim entuzijazmom, kao i skori poziv na zajedničko putovanje s novim, vrlo simpatičnim investitorima. Bio je to specifičan, zapravo total design projekt, u kojem su investitori od arhitekta očekivali višegodišnji angažman i imali potpuno povjerenje, a proces je bio dugotrajan jer se pazilo na svaki detalj, pa sam na samom kraju pred useljenje birala i nijanse ručnika.
Tako se, kako je projekt napredovao, postavilo logično pitanje oko odabira namještaja, kojeg su investitori svakako prije kupovine željeli u većoj mjeri isprobati. Zanimala su ih imena trgovina Poltrona Frau, Cassina, Minotti, Poliform, B&B Italia, a u Vitra-i su silno željeli isprobati Barcelona chair. U Zagrebu to sve nije bilo moguće pronaći, pa je naravno izbor pao na talijansku prijestolnicu dizajna – Milano. Ideja o putovanju činila mi se odličnom, spoj posla i bijeg od svakodnevnice, i to u jedan od mojih najdražih gradova.
Ljubav prema putovanjima usadili su mi roditelji još od malih nogu, a tu strast danas s radošću prenosim svojim kćerima. Jednostavno rečeno, za mene putovanje predstavlja neizmjernu sreću. Između mnogih gradova koje smo tijekom godina obišli, Milano se našao na repertoaru više puta a 2007. godine moj stariji brat tamo je bio na ljetnoj arhitektonskoj praksi pa sam mu se priključila jedno vrijeme i uživala istražujući grad sama lutajući vrelim milanskim ulicama. Tada sam se zaljubila u taj grad. Nekoliko puta bila sam zimi i ljeti, no nikada u ranu jesen koja je po meni najbolje vrijeme za posjet. Stoga sam se dodatno radovala ovom putovanju.
Investitori ga do tada nisu nikada posjetili, tako da su mene zamolili da složim okvirni trodnevni plan putovanja koje je trebao sadržavati razgledavanje trgovina namještaja ali i pokoju znamenitost. Napravila sam plan obilaska nekoliko najluksuznijih trgovina namještaja, odabrala hotel i najavila sastanak za trgovinu kožom u Vicenzi i nekoliko trgovina u Milanu. Bila sam sigurna da je to to što se tiče planiranja s moje strane. Nisam ni slutila što će sve podrazumijevati moj angažman – put u Milano ili spontani turistički vodič, prevoditelj, gastro znalac i arhitekt tj. poznavatelj brandova namještaja, te spontana prijateljica tada 15-godišnjom kćeri mojih investitora. Arhitekt mora imati široko znanje jedna je od fraza koje sam čula i prije upisa na fakultet. Kao srednjoškolka mislila sam da to znači maksimalan broj bodova na prijemnom ispitu, a nekoliko godina kasnije spoznala sam što to uistinu podrazumijeva. Poznavanje znamenitosti nekog grada pa i samo snalaženje u prostoru, korištenje stranih jezika, kulture i gastronomske scene upravo najbolje dolaze do izražaja na putovanju.
U planu za prvi dan bio je sastanak u jednoj tvornici kože u predgrađu Vicenze. Prema idejnom projektu, bilo je nekoliko komada namještaja koji su trebali biti rađeni po mjeri, tako da smo željeli izbrati idealan materijal. Sjedamo za stol sa ljubaznom vlasnicom te male talijanske tvrtke, i u tom trenutku shvaćam da moji investitori ne znaju najbolje engleski pa cijeli razgovor moram voditi ja i pritom paralelno prevoditi njima. Sastanak je bio uspješan, uzimamo kataloge i nastavljamo put prema Milanu, gdje imamo zakazan sastanak u trgovini De Castelli, tvrtka se bavi izradom metalnih ploča od koje sam zamislila oblogu budućeg kamina. Zaključujemo da ćemo taj dio vjerojatno lakše odraditi sa lokalnim zagrebačkim bravarima, no svejedno uzimamo kataloge, koje investitor uz smijeh trpa u veliku platnenu vrećicu punu uzorka kamena, parketa i tkanina koje smo ponijeli iz Zagreba. Ta crvena vreća prošla je s nama sve trgovine i restorane, postala objekt smijeha i internih šala. Polako pada noć, vrijeme je da krenemo prema hotelu. U autu sam osjetila umor od puta i cjelodnevnih razgovora, sanjarim o solo večeri pred TV-om, kada kćer investitora govori – “Gdje idemo na večeru, probala bih sushi, nisam ga nikada jela!” To svakako ne mogu preskočiti, u Milanu ostajemo samo dvije noći, carpe diem i brzinski google-am best sushi in Milano. Stižemo u hotel, dogovaramo susret na recepciji u 20 sati a potom sjedamo na taxi i odlazimo na Via fiori chiari, u predivan novi sushi restoran gdje nas dočekuje odlična atmosfera i još bolja hrana. Mene su zadužili za naručivanje, jer nisu baš stručnjaci za engleski a ni sushi, nisam niti ja ali odabirem svega po malo da mlada kušačica ima što bolji uvid u svijet sushija.
Sljedeći dan proveli smo aktivno u šetnji, uz usputni shopping, i predah uz koktele na krovnoj terasi poznate robne kuće la Rinascente, stigli smo obići i sve trgovine namještaja uz puno smjeha, veselih razgovora sa prodavačima, skupljajući još i još kataloga za platnenu vrećicu. Za neke komade smo se odmah složili da je to to, a neke isprobali i složno prekrižili. Sve je teklo spontano i uz puno smjeha, zapravo nitko od nas ovo nije smatrao poslovnim formalnim putovanjem i to se itekako osjetilo. Još jedan fiksni plan za ovaj dan bio je svakako probati milanski recept za ossobuco, kojeg smo pronašli u malom lokalnom restoranu. Nakon još jednog intenzivnog dana, večer smo zaključili u poznatoj milanskoj tratoriji uz pokoju čašu vina i vrhunski tiramisu.
Zadnji dan na putu prema Zagrebu, malo smo skrenuli s puta, do poznatog outleta na švicarskoj granici, pa su svi članovi vesele družine bili potpuno zadovoljni ovim putovanjem. Vraćamo se u Zagreb kasno navečer umorni ali ispunjeni, u autu svira Bare “Put ka sreći”, kao i uvijek izmami mi osmijeh na lice i zaključujem da je ovo iskustvo stvarno bilo moja verzija puta ka sreći.
Ovo putovanje zasigurno će nam zauvijek svima ostati u lijepom sjećanju. Iako su od tada prošle godine meni je i dalje podsjetnik koliko je dobra sinergija između investitora i arhitekta bitna za obostrano zadovoljstvo do potpune realizacije svakog projekta, a posebno tako intimnog prostora kao što je dom jedne obitelji. Tadašnji investitori postali su i sadašnji investitori, njihova kćer je danas odrasla mlada žena s kojom surađujem na projektu njezinog novog doma.
