Imati sposobnost promjene u našoj profesiji element je smirenosti. Pulsirati i razvijati se u ironiji dok smo zaleđeni u vremenu. Oikofobija ili strah od poznatog zanimljiv je pojam, pogotovo u našoj sadašnjosti u kojoj nije lagano uživati. To me potaknulo na početak razmišljanja procesa beskrajnog mehanizma između različitih suprotnosti koje su dio nas počevši od izlaska i zalaska sunca te zalaska i izlaska sunca. Ponavljajuće kontradikcije, koje su fenomen naše životne situacije. Umjetna inteligencija također dodiruje i obuhvaća okoliš tog mehanizma. Tako je činio i Vitruvije, ali bi ga danas najvjerojatnije zvali izvanzemaljcem i strancem jer se njegov metabolizam ne bi mogao nositi s umjetnom inteligencijom. No ono što je Vitruvije znao, danas zna i umjetna inteligencija. Pa tko je onda zapravo autsajder?
Učiti iz postojećeg i vernakularnog uvijek zna biti revolucionarno i kreativno. No opet, gledati unatrag, u prošlost I tradiciju, kako bi se išlo naprijed, zvuči kao prebacivanje odgovornosti na ono što je bilo i strogi rez prema budućnosti čija DNK leži u prošlosti. Zašto smo mi na kraju dana uopće naseljenici, ako nam je primarni cilj bio biti nomad? Opet se uhvatimo kako stojimo u sjeni svoje nacionalnosti s kojom se dalje hvatamo u spiralu žive globalizacije i tako na kraju dana opet postajemo futuristični nomadi I autsajderi nekog drugog krajolika. Možda želimo izaći iz te sjene, a možda smo prisiljeni to učiniti jer tražimo nešto izvanredno. No opet, svi smo uhvaćeni u beskrajni mehanizam, koji pulsira i traži trenutak smirenosti – bilo u sjeni ili na suncu. Kako želiš ili je tvoja osobna drama ili tvoja osobna komedija.
Oči u svemiru ponekad vide monokromno jer tražimo sposobnost iskrenog izražavanja sebe. Kada pronađemo svoju boju u krajoliku napokon zavolimo sebe. I ako to znači biti autsajder, nije važno. Počinjemo čuti prostor u vremenu jer je trenutak pravi i svoj monokromatski krug širimo u svoje pronađeno šareno područje. Moje područje je žuto jer me žuto podsjeća na sunce, a sunce je energija, a energija je život. Postoje i biljke koje kradu energiju, ali im je to dopušteno. Ne krivimo ih jer to je najbolje što mogu učiniti.
A zatim dolazi smrt i sve se ponovno uspavljuje u sjenama. Dakle, smrt je autsajder životu, a život je autsajder smrti. Mehanizam se nastavlja i nikada ne miruje. Hoće li biti nekih logičnih smjernica ili smo prisiljeni uvući se u ovu potragu za simbolikom između slika naših krajolika? Kalkulacija ne postoji bez brojeva koji će ponovno uravnotežiti naš život u apstrakciji, a do tada ćemo pokušati pronaći kut u našoj kružnici stvarnosti. Rođeni u tradiciji, prisiljeni u digitalni barok beskonačne spirale informacija i materijala, na kraju dana samo tražimo kvalitetnu istinu dok hvatamo naše vrijeme u beskonačnom svemiru ljepote.
