Ok, još jedan telefonski razgovor s ekipom iz Rima i između ostalog papa Franjo ide u posjetu Panami u 2019. godini, tamo negdje u veljači. Sviđa mi se papa Franjo, njegov stav i govori znaju biti u istoj mjeri zabavni i vrlo domišljati, ali ipak mi je susret s njim ostao u vrlo dragom sjećanju. Dobro se sjećam kad su me pozvali jedan petak navečer iz Rima: „Daniel… jesi li slobodan u petak za 2 tjedna?“ (tada naravno nikad nisam slobodan ili sam uvijek slobdodan, ali zapravo moram biti slobodan…) „Naravno padre, ja sam uvijek slobodan!“… „Ok, ako si za imat ćemo susret s papa Franjom u kapeli Redempetoris Mater u Vatikanu pa ako nam se želiš pridružiti?“… Tko bi to odbio… Naravno taj susret ostaje kao jedan od najponosnijih trenutaka moje obitelji, jer kako je rekao moj otac, u 300 godina koliko nam je prezime zapisano u franjevačkim knjigama Hercegovine, sigurno niti jedan Kvesić nije se rukovao s Papom i to je jedan kamen koji treba postaviti.
No dobro, taj je susret stvarno bio velika stvar, ali kada mi kažu da Papa negdje ide onda i pretpostavim da ću možda morati i ja prije toga otići kao što je bilo i ovaj put. Arhitekti Dario i Francesca nazvali su me sa svojim tihim glasom na telefon i pojasnili o čemu se radi i kakav je projekt. Ponekad se taj tihi talijanski ili blago naglašeni naglasak više uplete u razumijevanje projekta, pa sami razgovor traje u mojem klimanju glavom i molbom da ipak sve nacrte i ideje koje imaju pošalju na mail da znam o čemu se govori. Staklarski svijet uvelike ovisi upravo o tome što će arhitekti postaviti pred nas kao zadatak, a to je zapravo uvijek jedan oblik lutrije. Lutrija nekad sama donese zgoditak koji te razveseli, a lutrija s arhitektima je samo da te pogodi sugovornik s druge strane stola, odnosno druge strane zipanog file-a koji isto tako dobro razumije materiju. Ali to smo samo mi staklari, vjerujem da ostatak građevinske ekipe ima slične dojmove ili se barem tako nadam. Zapravo ja jako malo razgovaram s drugim bauštelcima, čini mi se da nikad zapravo nisam dovoljno dobar za razgovor s njima jer ipak znaju više i bolje od mene i spretniji su i nisam nikada dovoljno dobar za tu razinu razgovora. Svakako se to razlikuje kako se kroz godine stječe iskustvo, gdje sada napokon vidim važnost dobrog mentora koji ti može pomoći postavljati temelje pa se kasnije stvarno mnogo polja otvara, tako da sam uvijek zahvalan što sam imao oca uza sebe kao mentora (naravno i mama je tu uvijek) ali još pokoji pravi mentor poput patera Marka ili kuma Marjana.
Ok, dobiješ skicu projekta na mail i piše ti samo da je projekt u Panami i nekakav naziv objekta, koji često ne otkriva naročito mnogo ili uopće. Kako se gradi kapelica, što su mi već šturo objasnili, onda znam da me čeka ostakljivanje i tko zna kakav još dio, a koji će biti usko vezan uz staklo. Po nacrtu vidim 20 otvora, kvadratnih velikih i relativno nisko postavljenih i prema nacrtu također vidim nekoliko svjetiljki koje će dati interijeru posebno osvjetljenje. Već mi je tada ta kapelica bila nekako uobičajen posao, jer smo napravili do sada preko 60-ak crkvi i kapelica i kroz to iskustvo lako prepoznaš u kojem će smjeru ići projekt. Znate, kada radite uređenje crkve kao objekta visokog kulturološkog i socijalnog utjecaja na lokalno odnosno regionalno stanovništvo, imate zapravo značajan zadatak ispred sebe. Ako se crkva dobro i propisno izvede, svatko tko će u nju ući, odnosno ulaskom ostaviti onaj vanjski svijet iza sebe i pronaći novo svjetlo unutar takvog objekta, onda ćete zapravo kroz vaše djelovanje utjecati na to kako će se posjetitelji osjećati u tim trenucima mira, molitve i nadanja. Sjetite se samo koliko puta smo s veseljem ušli i zadivljeno gledali kako se odvija vjenčanje, te procesije i mise za blagdane ili možda bude dovoljno da se samo sjetite da je netko jednom ušao potiho u crkvu i kroz molitvu mislio na Vas. Mnoge se stvari događaju unutar tih zidova, mnoge stvari su se i događale kroz povijest, ali niti jedna nije mjerljiva s tim doživljajem mira i spokoja koju možete pronaći na drvenim klupama koje će vam pružiti koji trenutak odmora i vjere u nešto bolje vrijeme ispred Vas. Osobno volim raditi vitraje, oni su vrlo zahtjevni ali tako snažni u poruci. Prvi vitraji nisu niti bila stakla, već su bili papirusi, te nekad i riblja koža ili poznatije alabasteri. Takvi materijali su imali i više nego simbolično značenje, oni su transformirali vanjsko svjetlo u novo svjetlo, vrlo jasno govoreći da puštanjem vanjskog svijeta i ulaskom u novo mijenjamo i naše svjetlo, naš plamen koji nas vodi ka boljemu. To je ta trajna motivacija za rad s vitrajima i spoznajem ga sa svakim novim projektom.
Kada smo već počeli sa proizvodnjom, nakon dostavljenih mjera, ujedno i praksa koja je strasno važna: uzimanje mjera na objektu ili čekanje dimenzija koje šalju. To je jednostavnije kada su projekti na istom kontinentu, ali ključni element postaje kada je projekt na drugim krajevima plave planete. Svi znamo da je najbolje odgovarati sam za svoje projekte, ali preuzimanje odgovornosti za izmjeru je jednostavno preveliki rizik ako negdje pogriješite i onda ponovno slanje uzima previše troška. Tako smo na projektu u Washingtonu imali problem s mjerama koje su slali, jer se male izmjene u promjeni sa inča u centimetar na kraju ipak pokazalo kao poteškoća, ali srećom Amerikanci stvarno imaju tanke zidove pa se sve lagano preradi u popodnevnim satima.
Složili smo projekt, pripremili aluminijsku stolariju s optimalnim rješenjem po europskom standardu bez termičkog mostom, sa plastifikacijom profila, s trostrukim izo staklom gdje je prednje staklo oslikano vitrajno staklo i sa svim priprema kako standardi struke nalažu. Naravno, vitraj više nisu samo mozaično slagani komadi bojanog stakla spojeni s olovom kao što smo navikli gledati, nego su vitraji sada veliki komadi sigurnosnog stakla koje je obojano s keramičkim bojama otpornim na sve uvjete i koje dopuštaju umjetniku da postigne potpunu slobodu u izražaju. Dakle, napravili smo i prema staroj dobroj navici sva stakla pakirali zasebno u defungicirane drvene sanduke, samo pripazite kojeg datuma radite jer svaki kontinent ima zasebna pravila defungiciranih drvenih sanduka, strpali u kontejner, postavili hrpu zračnih jastuka od papira i pustili kontejner na put. Zanimljivo mi je uvijek kako ti morski putevi kontejnera nikad ne pređu recimo 4 ili 5 tisuća eura troška ma gdje god da slali iz Zagreba i uvijek stignu na vrijeme kako i kažu kroz 30 dana.
Slijedeći element za organizaciju je kako prevesti deset ljudi u Panamu za vrijeme novogodišnjih praznika, jer moramo završiti projekt u siječnju prije nego papa Franjo dođe u posjetu, a da svih desetero ljudi bude sretno i zadovoljno sa prijevozom, smještajem, prehranom, pristupom. Ovaj put odlučujem se za nešto novo, vodim svog brata u posjetu ali i njegovu suprugu i moju tada djevojku, a buduću suprugu Irenu da iskoristimo odlazak za neku vrstu kratkog avanturističkog odmora. Mi krećemo za Panamu nekoliko dana prije nego ostatak radnika, kako bismo iskoristimo vrijeme za obilazak i upoznavanje, jer kontejner će doći taman oko Nove Godine i imat ćemo dovoljno vremena za montažu. Krećemo na put sa AirFrance-om, pouzdanim avio prijevoznikom i nakon kratke vožnje od pola dana slijećemo u prekrasnu, vlažnu i zagušljivo toplu Panamu, što dolazi kao osvježenje nakon zagrebačkih zima. Orhideje rastu na apsolutno svakom kraju i stvarno su čisti napasnici i poslije posjete Panami ne znam jel ih više volim ili su jednostavno pretjerale. Odmah taj dan odlazimo na sjever Paname u grad podno njihovog vulkana gdje ćemo dočekati Novu Godinu. Da budem iskren, dočekali su ju Neven i Nina, jer smo Irena i ja hrabro izdržali do skoro 22 sata i onda zaključili da je krevet najbolja opcija za preživljavanje i tako počeli i tu novu godinu u dubokom snu, što se i ispostavilo da je postala naša tradicija u narednim godinama. Kiša na tim visinama pada gotovo horizontalno i nekad ni ne uspije dotaknuti tlo jer isparava prebrzo, pa zato kažu da im je zbog toga kava jedna od najboljih. Nisam ljubitelj kave, niti ju pijem ali sam vidio po doživljaju Irene kako se ipak radi o visokoj kvaliteti. Zanimljivo je da smo prilikom posjeti plantaže kave saznali da većina otpada (jer kvalitetno zrno kave ispluta na površinu prilikom pranja u kadama i od nje se radi kvalitetna kava) zapravo završi kao nespresso ili slično. Dakle, opet ne samo da jedemo prerađevine hrane nego i pijemo otpadne prerađevine. No ništa se ne približuje ponudi cigara i ruma što je i za očekivati na takvom predjelu, ali doživjeti mirise i ukuse tako izbliza pod tim vrućim ekvatorskim suncem je pomalo pomaknuto od svih budućnih razmišljanja i jednostavno živite u trenutku. Tada smo i upoznati sa jednim pravilom, a to je ako nađete kutiju na podu to nije vaša kutija i ostavite je tamo, pogotovo ako ste na obali. I također, nemojte baš ići na Atlantsku stranu obale Paname ako ne morate, nije baš gostoljubiva. Saznajem da ne postoji cestovni pravac između Paname i Kolumbije (Panama je ujedno i bivši teritorij Kolumbije ali malo su je izbacili radi kanala), pa se na toj vječnoj prašumi parka Darien događa sve što je loše na ovom svijetu. Kanal je predivna tvorevina. Morate ga doživjeti, osjetite tu genijalnost i ljudsku upornost da skratimo putovanje gdje god možemo i koliko zbog toga možemo zaraditi. Volio bih se jednom u životu prevesti preko kanala ali brodskim putem pa makar kao slijepi putnik business klase na nekom kruzeru. Panama kao grad, eh to je već iznenađenje. Vrlo je mnogo uspjeha u tom gradu, vidljivo po mnogobrojnim praznim neboderima izgrađenim od snažnog investiranja u panamsku ekonomiju koja jedino preživljava od transporta i kanala i očito onih zločestih ekonomskih radnji koje saznamo preko panamskih papira. Ujedno, panamski šešir nije panamski, već dolazi iz okolnih regija ali su ga lijepo upakirali kao proizvod i zbilja je kvalitetan ali se skupi kad dođete u Zagreb jer tamo pokupio svu vlagu (uzimajte broj ili dva veći). Svakako ponesite rum, on se neće pokvariti i samo će vam biti još draži. Provodeći tada vrijeme sa Irenom, jer smo bili tek godinu dana zajedno, uviđam da će to biti nešto posebno i već tada pomišljam o spontanim zarukama, ali ipak se to događa kroz naredna dva mjeseca te je to bila sigurno najbolja odluka moga života. Možda, ako ovo bude čitala, će i ona reći da mi je skoro izletila ta ideja kad smo bili na posjeti onog malog zabavnog otoka ali dobro to ostaje kao ljepši dio putovanja.
Kontejner je stigao u luku i očekujemo da će uskoro biti pretovaren na objekt, monteri dolaze uskoro u Panamu i imamo osam dana da sve izvedemo kao prema planu. Dečki imaju upute kada ulaze na aerodromu da se razdvoje, jer kada su u čoporu upadaju previše u oči i ovako nemirnim carinicima i neka kažu da su turistički u posjeti (radna viza nikada nije bila opcija nažalost). Dolazimo po njih, već naviknuti na vlažan zrak i opušteno kretanje kroz gužvu motora i SUV vozila, oni naravno dolaze u jaknama i izvode sve dozvoljeno da sa sebe skinu višak odjeće i asimiliraju tijelo na iznenadnu konstantnu vrućinu.
Kontejner nije došao idući dan, što je uredu, jer smo pregledali objekt i samo je jedna od njihovih mjera na vratima kriva, pa smo skočili do lokalnog Bauhausa i kupili sve potrebne alate. Usput, uvijek kupujte alate na drugim kontinentima i probajte ih prošvercati nazad jer su i jeftiniji i bolji te se isplati platiti kaznu (pogotovo iz Australije ako baš želite znati). Nakon oduševljenog shopping-a spremni smo za montažu, dan je dug, vrijeme je toplo, prilagodili smo spavanje i možemo krenuti. Časne sestre koje su nam tu kao komunikator, doduše samo jedna govori talijanski i jedna engleski a sve ostalo hvatamo na polomljenom španjolskom, govori kako bi kontejner trebao svakako doći na objekt tokom dana ili navečer. U svakom slučaju više vremena za posjetu Panami i malo odmora koji uvijek dobro dođe. Kada nas vide u čoporu, uhvate nas lokalci ispitivati od kuda dolazimo i po saznanju, da smo iz već tada poznate Hrvatske, devet od deset Panamaca će Vam odmah uzviknuti Luka Modrić i pohvaliti kako smo bili vrhunski te godine u Rusiji… ali onaj jedan, taj jedan će ganutljivo pogledati i reći: …aaah Kolinda, muy bueno. Nimalo za odbaciti, mi se naravno pridružujemo u zajedničkom osmijehu i spremamo pametne dosjetke na lošem španjolskom. Gužve u toj betonskoj gužvi praznih nebodera Paname su odlične za testiranje vlastitih sposobnosti vožnje i održavanja smirenosti, a uzmite u obzir da je iza 22 sata policijski sat za maloljetnike kako ih ne bi bande privukle, pa je tako količina jakih snaga na cesti izuzetna. Sviđa mi se nekako ta ideja da se barem prividno bore protiv bandi, odnosno koliko mogu dati svoj udio u tome, ali neće vam ulijevati povjerenje i sigurnost, pa bolje ne ispadati iz okvira smirenog i samo još jednog znatiželjnog turista.
Kontejner nije došao tu večer, a časna sestra mi neoduševljeno javlja da je sutradan praznik u Panami i da ni sutra sigurno neće doći. Ostaje nam od planirah osam dana montaže, možda pet ili jedva četiri dana. Uredu, ako stisnemo onda imamo šansu, inače mijenjam karte svima, što nije nimalo zabavno.
Posjećujemo park prirode koji okružuje Panamu, divimo se egzotama ekvatora, makar mi se čini da smo mi ti koji smo egzoti u toj vječnoj šumi. Dečki su opušteni, žene su opuštene, ja sam daleko od opuštenog te me brat savjetuje da se ne brinem i da ćemo sve stići… Nema boljega nego kad ste ljuti i onda Vam netko govori da se ne ljutite. Obožavam takve situacije.
Kontejner ne dolazi. Vrijeme je za nekakvu akciju. Časna sestra uviđa da moja ljutnja prelazi granice ukusa, ali znam da ako sutra ne krenemo s montažom moram premjestit avio karte svima za tjedan dana, a to znači već granični uspjeh jer se jedan dio trebao vratit ranije i tako mnogo drugog. Časna sestra mi govori da će ona ići razgovarati sa carinom i zamoliti da puste kontejner iz luke čim prije. Uvidjeh da je to dosta lagan udarac na tvrdu bradu carine, te pokrećem vlastitu akciju. Zovem nekoliko ljudi u Rimu da se povežu sa Panamom i znam da će oni brzo doći do odgovarajućih brojeva u luci i da se to može vrlo lagano riješiti. Ali svejedno stavljam cijelu ekipu u kombi i krećemo prema ulazu u luku kako bismo osobno došli do bilo koga da nam odradi uvozno carinjenje i kako bismo napokon krenuli. Brat uviđa da sam prešao granicu ukusa i govori mi da će me poslat na anger management program po povratku (srećom da me nije vidio kad sam baš ljut, te kada reagiram nerazumno, onda bi mi prepisao dosta terapija). Kada su nas vidjeli, taj čopor kako protestira ispred ulaza u luku i kako mašem papirima i dolarima ispred svih, časna sestra dolazi slavodobitno iz ureda i govori kako su uspjeli riješiti stvar i da kontejner dolazi u pola šest ujutro na gradilište. Telefoni, protesti, potplaćivanja, prijetnje, sve su to dozvoljeni alati u borbi sa svim carinama na svijetu.
Krenuli smo s montažom, jedan dio ekipe kreće sa postavljanjem profila za prozore i čini se da dobro stojimo za sada, prozori kao prozori imaju svoj ritam montaže i tu ne mogu ubrzati te znam da će nam zapravo trebati par dana i kada smo ih postavili ostaje samo ubacivanje stakala. Naš Tomica, inače planinski vodič u slobodno vrijeme, dobio je zadatak postaviti naše lampe na strop. Čini se da je pokretna skela u Panami dosta nepoznata stvar pa smo dobili vrlo lagane i visoke ljestve. Svi koji se penju na skelu znaju da nije nikakav problem popeti se na bilo koje ljestve pa i one koje idu preko šest metara u visinu, osim kad je pod keramički i malo reći nestabilan. Tomica je navikao na nezgodne podloge pa je dobar na ljestvama. Električar Jose koji je došao objasniti kako izgledaju faza i nula, je na svom super brzom španjolskom objasnio po bojama razliku u potencijalu. Čini se da je Tomica dobro shvatio, jer smo svega tri ili četiri puta čuli kako iznenadno vrišti i kombinira psovke. Nakon 2 dana sve lampe su radile, iako se nisu sve palile kako smo planirali, ali ostavili smo to za Josea da on proba riješiti.
Krenuli smo dobro dok nisam shvatio da je sistem gradnje u drugim kontinentima, osim u Europi, stvar dosta podložna interpretaciji. Kada montirate prozore trebaju Vam dosta dugački vijci kako biste dali stabilnost prozorima, ali kada imate ciglu koja odjednom nestane onda vam trebaju stvarno dobri i veliki vijci. Te vijke nismo poslali naravno. Uredu, idemo naći takve vijke u Panami i tokom dana ćete brzo shvatiti da to i nije baš lagan zadatak, iako je Panama po BDP-u ispred Hrvatske. Doma volimo raditi sa Wurth-om, te smo se stvarno dobro organizirali s njima i njihovom logistikom, a naročito volimo raditi sanjihovim prodajnim predstavnikom Mirkom Filipovićem zvanim Krokop. Izuzetno drag čovjek, velik manje-više kao CroCop ali sa puno blažim pritiskom ruke. Dobio sam ga na WhatsApp: „Mirko imate li slučajno ikoga u Srednjoj Americi?“ – Mirku to nije bilo čudno jer je navikao da ga zovem u raznim situacijama i mjestima. Mirko je vrlo brzo odgovorio da zna samo da ima u Panami i da zna tamo slučajno prodajnog predstavnika. Problem riješen. Krenuo sam prema Wurth-u Panama i nakon par sati provedenih kroz gužvu uspijevam dohvatiti te turbo vijke koji će nam sada daleko ubrzati proces. Na putu nazad sav sretan kroz gužvu, ili barem približno sretan, zaslužio sam prvi susret sa redarstvenim snagama. Nije problem, osim ako nemate sa sobom putovnicu, osobnu i ako ste u radnoj odjeći. Njegov španjolski i moj loš talijanski nikako da postignu zaslužnu razinu razumijevanja. Uključili smo Google translate i saznao sam da ako ne nađem uskoro svoju putovnicu da ću malo s njim u postaju. Uredu, tad sam uključio ime časne sestre i kapelice koju radimo. To je očito proizvelo zadovoljavajući učinak i rekao mi je da pozdravim sestru Ilazabet i da se nada da će biti lijepa kapelica i da nikad ne idem okolo u Panami bez putovnice, naročito kada izgledate kao vrlo uznemiren Rus ili slično.
Slijedeći dan napokon se vidi napredak, Tomica skoro uopće više ne vrišti, prozori se postavljaju, znojimo se i sušimo istovremeno tako da se skoro ne morate brinuti o potencijalnoj upali pluća, pijemo izvanredne voćne sportske napitke i jedemo sušeno voće i orahe te jedemo puno riže. Vrući su dani u Panami a ni noći baš ne popuštaju, ali zato na kraju dana zasluženo se možete opustiti u malim lokalnim restoranima za čiji su pronalazak zadužene cure i to nas na kraju dana veseli. Dani znaju biti zbilja vrući i dosta usporavaju tempo rada, ali ono što ne očekujete tokom dana su kratki lokalni požari. Takav jedan, odnosno dva su nas upravo zahvatili tokom rada i to u neposrednoj blizini, dovoljno da smo se već navikli na naše ljetne požare, povukli sa gradilišta. Sestre a i mnogi drugi vrlo se ležerno ponašaju za vrijeme izboja požara, za razliku od nas balkanskih junaka, te čekaju da vatra dođe bliže pa da ne moraju predaleko razvlačit crijeva. Ne znam kako objasniti ekipi da ostanu naročito mirni, pa provodimo vrijeme snimajući požare i ekipu kako gase kako bi nam barem to ostalo u lijepom sjećanju. Naravno, brat primjećuje kako mi ovaj put ne treba nikakav tretman za suzbijanje moje sveopće agresivnosti i govori kako bi bilo dobro ranije završiti danas, što sam blago odbio i završili smo tek nešto prije ponoći jer sam rekao da ne mijenjam avionske karte.
Zadnji dan, jučer smo i cure pogonili da nam pomognu ugurati plastične brtve u prozore, jer to je dio ako niste radili ikad do sada, vrlo zahtjevan i dugotrajan i naprosto se radi polako i precizno. Dogovor je da zadnji dan sve stvari spremimo u kombi i krenemo na gradilište i koliko završimo – završimo te krećemo na aerodrom. Nekim čudom sve smo završili, lampe manje-više rade, svi se prozori lijepo zatvaraju i sestre kažu da im nikad neće biti hladno, što je logično, ali da će biti i lakše ohladiti prostor gdje smo i mi bili sretni.
Na povratku u Zagreb, gdje sam uspio prvi put odspavati u komadu preko 12 sati, saznao sam da su lampe malo problem ali da je Jose uspio zaključiti koja je faza a koja nula i da ne treba slati zamjenske.
Moja Irena je rodom iz Kutine, super grad s lijepim pogledom na veliki dimnjak. Njena baka Mika, jedna izuzetna žena, jako je bila uzbuđena zbog toga što njena Irena ide u Panamu graditi crkvu, za razliku od silnih filmskih setova gdje je ubijala dane i noći. Toliko je joj je bilo drago da je napokon uspjela svojoj priji iz crkve, iako već niti jedna ne može zbog slabih nogu na misu poći, pa se samo ovako telefonski čuju, javiti da je Irena otišla raditi u Panamu, graditi crkvu za Papu (ta prija je inače imala prednost jer su po nju osobno došli da ju odvedu na vjenčanje Luke Modrića i tu ljestvicu dugo nitko nije uspio preskočiti, do sada kada je Irena otišla u Panamu gradit crkvu za Papu Franju).
