1 Moja veza s arhitekturom počela još nekoliko godina prije upisa na fakultet. U užoj obitelji (tada) nije bilo arhitekata, no o a arhitektima sam najviše slušala od tate, projektanta strojarstva, koji je uvijek govorio „trknuti arhitekti, niti inženjeri niti umjetnici…“ Možda malo istine i ima u tome. Iako je često „njurgao“ o arhitektima, budući da je s njima puno surađivao na raznim projektima, uvijek se u tome osjetila velika doza simpatije prema arhićima i struci. Pa je tako meni, još u srednjoj školi, kupovao raznu arhitektonsku literaturu, pretplatu na Oris, ulaznice za Lisinski… Sad kad tako sumiram, znam da me iskreno podržavao u mojoj želji za arhitekturom, ali isto tako znam da je iza, često ponavljane, rečenice „Samo mi se nemojte udati za arhitekte…“ potpuno stajao. A kako u životu ništa nije slučajno, moj tata nije dobio jednog, nego čak tri zeta arhitekta i vjerujem da se danas Gore iskreno tome nasmije.
2 Jedne sam godine, samo iz financijskih razloga zbog kupovine stana, otišla iz ureda gdje su mi svi, oni „ljudski“ uvjeti rada, bili izvrsni. Ostavila sam super šefa i ekipu, ugodno okruženje, lijepe projekte, blizinu radnog mjesta i to samo zbog većih primanja. Zaposlila sam se u jednoj građevinskoj firmi kao projektantica i nakon šest mjeseci, iznenada, bila bačena u vatru zvano gradilište. Ali ne gradilište u klasičnoj ulozi arhitekta, nego gradilište gdje imaš nekoliko uloga – arhitekta, voditelja i organizatora, pa sve do uloge izvođača… Praktički preko noći preselila sam se u Zadar gdje sam trebala voditi mali projekt u jednom hotelskom kompleksu. Nije bio veliki zadatak ali je sve trebalo biti gotovo već jučer, a ja sam kao zaposleni arhitekt u istoj firmi morala već jučer napraviti i idejno rješenje, izvedbeni projekt i troškovnik, sve prezentirati upravi svoje firme a zatim i upravi hotela – preko noći sam postala Katica za sve. Bila su to tri intenzivna mjeseca akcije, lijepih i manje lijepih trenutaka: svakodnevno žongliranje Paje, Baje i eventualnog trećeg radnika na uređenju Beach bara, Terasi 1, Terasi 2 (kako smo interno zvali lokacije), slobodnom iskolčenju terase po stijenama s Pajom i Bajom, sa Zetom rezanja malih stabala koja se moraju maknuti radi nove terase 2 bez da se isto primijeti, a da ostane dovoljno hlada; biranja materijala, obloga, namještaja, rasvjete, komunikacije s direktorima i praćenja financija da ne probijemo budžet (kojeg sam odokativno bubnula na početku…), pokušaja održavanja same sebe normalnom, saniranja štete jer nisam dignula ručnu a službeni auti idu najbolje na nizbrdici, Zetovih vikend dolazaka u ulozi psihoterapeuta, rođendanskog iznenađenja prijatelja koji su na jedno popodne došli u Zadar čestitati mi rođendan… Znala sam da projekt moram i želim dovesti do kraja, ali da se nakon toga želim vratiti na stari posao pa makar volontirajući. A kako ništa u životu nije slučajno, već pred kraj projekta, jedan sam vikend došla u Zagreb gdje smo neplanirano završili na jednom predavanju. Tamo sam srela svog prvog šefa kojem sam na njegovo pitanje „Kad ćeš nam se vratiti?“ odgovorila „Sutra!“ i idućih pet godina opet radila u starom uredu, iskustveno bogatija, sretna i zadovoljna.
3 Prije četiri je godine došlo vrijeme za otvaranje vlastitog ureda. Od birokracije koju moraš proći, najviše mi je vremena oduzelo smišljanje imena firme koje već nije registrirano u Sudskom registru. Budući da moje prezime u imenu nove firme nije bila opcija, od raznih kombinacija riječi i prijateljskih prijedloga, ime je na kraju nastalo u kombinaciji nadimaka – mog i Zetovog. Od samog početka, odabrano ime moram slovkati kao što cijeli život slovkam svoje djevojačko prezime i sto sam puta već požalila. Nakon dvije godine postojanja ureda u život nam je stigao jedan mali dječak čije se ime, kojeg spletom okolnosti nismo sami odabrali, savršeno uklopilo u ime firme i tako mi potvrdilo onu Nomen est omen i da u životu ništa nije slučajno.
