Dubrovnik, 2016.
Malo o posjetu Kozarici: bila sam 1999. god. (sjećam se bile su 49. Ljetne igre) vodič po Mljetu bratovim gostima, bračnom paru izbjeglom iz Libanona, koji su živjeli u Londonu. Gospođa je bila cijelo vrijeme u visoko-visokim petama i tražila je supermarket i hotel od 5 zvjezdica jer ona samo tamo može, a odsjeli smo ipak u “Odiseju”, jedinom hotelu na Mljetu. Nije lako bilo njima osmisliti dan. Jednom sam ih odvela u Kozaricu za promjenu (autom, naravno). Bili su prilično uzbuđeni strmim usponom i pitali su me je li to jednosmjerna ili dvosmjerna cesta. – Dvosmjerna – rekla sam – samo onaj koji ide vanjskom stranom siđe dole kraćim putem – vertikalno. Uopće se ne može zamisliti kakve sve zahtjeve i ideje može neprekidno imati trendi ženski lik koji leluja na visokim, šiljatim potpetnicama u visokoparnom zanosu o vlastitoj važnosti i veličini ne dajući predaha ni sebi ni svojoj okolini. Nakon mog objašnjenja o dvosmjernosti ceste (i sada se zlobno smijem) nastao je muk. Muž Mr.Kemal je do tada samo govorio – Yes, dear Rosie! – a sada više nije pustio ni slova dok nismo došli u malo mjesto i parkirali auto.
Ispred našeg skromnog auta iskočili su Mercedesi, BMW-i, Audi, Alfa Romeo i jedan srebreni Porsche kabriolet s registracijama visokotarifnih evropskih zemalja. Dear Rosie je otvorila tako napadno oči i usta da sam se bojala da ispušta dušu. Dear Kemal se sav ukočio bez pomaka ijednog mišića na licu – sve je bilo u očima koje su gorjele u svetom zanosu pravednika. Nakon dobrih i dugih nekoliko časaka Dear Rosie je polako zaklopila usta a njeno lice doživjelo je veću preobrazbu nego Kafkin junak u istoimenom romanu. Od visoko pozicionirane gospodarice spustila se meko na zemlju (njene potpetice najednom su se umanjile) a koštano-mišićni sklop tijela dobio gotovo značajke skromne Mediteranke. Pobožno, sve bez riječi, krenuli smo na Raduljevu terasu s pogledom na ono čudo koje samo može napraviti čovjek kad se prepusti potpuno ljubavi s prirodom.
Tiho, kao u katedrali sjeli smo oko stola uz rub terase. Dole, meliolirana blatina nabubrila je od roda raskošno ga izlažući kao bogate renesansne gospe svoje blistave grudi. U kanalima koji su dijelili taj Misir u male gredice plivale su ribe i bjelasale svojim leđima.
Draga domaćica brižnog lica nečujno je došla do stola i gotovo bezglasno, prenosom misli izlagala svoju ponudu. Znala sam što slijedi u milimetar. Kako je bio red da se Dear Kemal i Dear Rosie isprse, to nas je svih čekao zdravo-dijetetski obrok s opravdanjem razumne štedljivosti. I tako je nakon detaljnih objašnjenja i beskrajnog strpljenja anđela od domaćice na stol došla velika mirisna zdjela svježe isječenih pomadora i pjat domaćeg blagog sira. E sad je došao na red i da se Dear Kemal preobrazi – vatra pravednika u očima je utihnula i cijelo lice je dobilo sjetno – nostalgični čeznutljvi pogled. Već me je debelo počela gristi savjest zbog mojih zlobnih primjedbi o dvosmjernoj cesti kada je anđeo od žene donio kavu u onim šalicama koje su imale naše dobre bake, a iznosile ih samo za goste. Sada je nastala katarza: oči drage Rosie i dragog Kemala proširile su se od blistavih suza. Glas im nije bio za prepoznat – sad je to je bio zvon skrušene radosti i patnje: Naše, naše su bile takve i ostale su u kući. Natrag sam vodila dva potpuno druga čovjeka.
