U izradi je 17. (SEDAMNAESTA) dopunjena verzija izvedbenog projekta za rekonstrukciju jednog hotela na našoj obali. Zadnji dan prije predaje. Naime, u 6 ujutro idućeg dana predviđen je odlazak na put mene i kolege autom te točno u podne sastanak i predaja uvezanog projekta. Vrlo smo malo, ako išta, spavali zadnje 2-3 noći, ali znamo da moramo izdržati još ovu koja je pred nama.
Pojavljuje se to jutro pred put vanjski suradnik koji izrađuje troškovnik kako bi nam predao svoj uvezani dio. Direktor u tom trenutku uzima troškovnik kako bi provjerio je li sve ondje. Međutim, nedostaje cijelo jedno poglavlje (dio hotela) i naravno nastaje totalni kaos i povišeni tonovi na sve strane. Svi se uključuju u izradu tog dijela troškovnika te pokušavaju smiriti tenzije. Kolega kojeg poznajem od 1. godine fakulteta i ja smo u fazi povlačenja zadnjih linija i ispravljanja zadnjih grafičkih nedostataka u projektu te se pripremamo za printanje i uvezivanje, za koje smo svjesni da će trajati cijelu noć.
Ulazimo u kasnu večer i noć, šest nas je ostalo u uredu pripremati projekt za predaju. Na smjene ljudi odmaraju i drijemaju na crnom Klippan kauču iz Ikea-e, koji je sve samo ne udoban za tu svrhu, ali je opet idealan da se ne utone u predubok san i, ne daj Bože, da se čovjek naspava. U jednom trenutku sve je spremno za print, PDF-ovi posloženi su i veliki formati papira (uglavnom A0, A1 formati) mogu početi izlaziti iz plotera. Međutim, rola u ploteru je potrošena, naravno. Kreće potraga za novom velikom rolom papira za ploter. Sve ladice i ormari su pretraženi, nakon pola sata potrage rola je pronađena u nekom kutu sobe gdje se nalazi tajnica, te je spremna za instalaciju. Međutim, uređaj ne uspijeva povući papir i printanje ne može početi. Barem sat vremena svi odreda radimo na pokušaju izmjene papira u ploteru. Pali se i gasi ploter, rola se pokušava precizno namjestiti da ju ploter uvuče, uz nevjerojatan stres i podignute tenzije, jer već je blizu ponoći, a stranica je bezbroj. Naposljetku uspijevamo i pritanje može početi.
Kolega i ja koji smo tada bili najmlađi zaposlenici firme, a bilo je to prije kojih 7 godina, spremni smo za uvezivanje. Papiri izlaze iz plotera, nose nam ih ostali kolege, a mi se borimo s velikim plahtama papira, i s vremenom naravno. Jer za otprilike 6 sati moramo krenuti na put. U rane jutarnje sate, oko 2, gledamo kolega i ja hrpe papira koji su već posloženi po grupama te zauzimaju doslovno cijelu sobu od kojih 20-ak m2, ali i nove plahte koje pristižu na veliki centralni stol novooformljene „sobe za formatiranje papira“, te nas u tim trenutcima hvata smijeh od nemoći. Ostatak ekipe koja pomaže s printanjem pušta glasnu glazbu svih žanrova, bitno je samo ostati budan.
Oko 7, pola 8 ujutro naposljetku uspijevamo napuniti sve registratore nacrtima te dovodim auto ispod ureda. Punimo auto registratorima do vrha, i to do te mjere da se od pretrpanosti baš ništa nije moglo vidjeti kroz prozore. I tako, umorni, iscrpljeni i s autom punim registratora, sjedamo i krećemo na put. Ja vozim. Ni sam ne znam kako sam stigao do odredišta toliko neispavan, zapravo se puta ni ne sjećam previše, ali stigli smo kolega i ja u 12.
Završni čin ove predaje bilo je prevoženje registratora u nekoliko tura od kojih svaka traje po 20-ak minuta, u posuđenim kolicima na dva kotača koje smo kolega i ja gurali, jer se naravno predaja odvija u srcu pješačke zone grada te je pristup autom nemoguć.
Uspješno obavivši zadatak, sjećam se večere, ribe i koje čaše crnog vina. A sutra odmah ujutro povratak, te novi radni izazovi. Jer ovo je tek početak…
