Krećemo iz prizemlja, povišenog. Kuća se gradi od temelja, tako i ova pripovijetka. Devet je ujutro, radni je dan, no unatoč tome stanari zgrade u posjedu jednog stambenog poduzeća iz Leipziga nisu napustili svoje stanove. Razlog nije nimalo tajanstven, riječ je o tehničkom prijemu za novoizgrađene balkone.
Isprobavamo ključ po ključ sa snopa koji nam je dala uprava zgrade sve dok nismo našli onaj za ulazna vrata. Ulazimo unutra, danas su na redu dva kućna broja, svaki po dvanaest stanova. Rutinski zadatak, reklo bi se.
Nakon što smo već dva-tri puta pozvonili, otvaraju se i prva vrata. „Dobar dan, mi smo iz arhitektonskog ureda. Možemo li ući i pogledati balkon?“, predstavljamo se starijoj gospođi.
„Koji balkon?“, odgovara ona zbunjeno. „Imate novi balkon s vratima iz dnevnog boravka, zato je vani skela i zato su vam mijenjani prozori“, uvjeravamo ju. I dalje u nevjerici, ulazi u kuhinju i otvara prozor. Naginje glavu van i iznenadi se. „A tu je, stvarno! Ajde, uđite.“
Tresemo đonove o otirač, više iz pristojnosti nego da bismo skinuli neku prljavštinu. Ljeto je, suho, kiše nije bilo već tjednima pa nema ni blata koje bismo mogli unijeti. Ulazimo u dnevni boravak, skeniramo prostor. Da bi se napravila balkonska vrata rezan je zid, pomicani su radijatori, zamijenjeni prozori. Tražimo grube greške, sve je u redu. „Sljedeći tjedan će doći firma i staviti vam kvaku na vrata, onda možete uživati u svom novom balkonu.“
Iz pogleda naslućujemo da za nju situacija još nije sasvim razriješena, ali nas svejedno srdačno pozdravlja i s dobroćudnim smiješkom jedne starice ispraćuje na hodnik.
„Ona je tu vjerojatno od prvog dana“, komentiram kolegi. Vjerojatno bi mogla prepričati sve od Drugog svjetskog rata, poslijeratnog siromaštva, useljenja u ovu (tada novu) zgradu pa sve do pada berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke. U takvom životopisu jedan obični balkon djeluje u najmanju ruku smiješno. Bilo kako bilo, posao je pred nama, a stanova puno – točnije dvadeset i četiri.
Na prvom katu nas dočekuje nešto mlađa gospođa, što bi se reklo – u najboljim godinama. Stan je uređen minimalistički, bijeli namještaj, stolice od nehrđajućeg čelika, a i odjeća je pomno odabrana za ovaj susret. S ponosom nam pokazuje svoje nove zavjese.
„I, što kažete? Dala sam ih skrojiti po mjeri!“ Ne libim se laskati – „ovo su najbolje zavjese koje smo vidjeli u zgradi“ – zašto nekome ne uljepšati dan. „Zbilja?“ usklikne ozarenog lica, „lijepo je to čuti od arhitekta.“. „Lijepo je i meni čuti da nekoga zanima moje mišljenje“, pomislim u tom trenu. Naša struka ne uživa isto poštovanje kao nekad, a ako je suditi prema nekim akterima iz građevinske industrije, na nas se više gleda kao na nužno zlo nego neke autoritete, koje god vrste.
Ispraćeni u istoj maniri, stavljamo još jednu kvačicu na papir sa isprintanim popisom stanova i pripadajućim prezimenima. Dosad je sve proteklo glatko, nadamo se da će tako biti i dalje.
Nakon što su za nama zatvorena vrata zadnjeg stana, onog na trećem katu, kao da smo s nadmorskom visinom dobili i bolji pogled na cijelu zgradu i njezin unutarnji svijet. Vidljiva je smjena generacija. Nakon starice s početka i još pokoje joj prijateljice u ulazu, pred kraj smo susretali mahom mlađe ljude, studente i strance. Zgrada za mlađu klijentelu zasigurno nije san snova, ali u međuvremenu je čovjek sretan da uopće nađe stan koji si može priuštiti.
Spuštamo se niz stube tradicionalnim načinom, lifta nema. Kada se gradilo, nije bilo današnjih propisa o pristupačnosti. Nije bilo ni balkona, ali to se sada promijenilo. Lift mnogi stanari ove zgrade vjerojatno neće nikada doživjeti, i to baš oni kojima bi taman dobro došao.
Izlazimo iz zgrade, krećemo ka sljedećem ulazu. Ovdje nam ključ ne treba, na vratima nas već čeka prva „mušterija“. Mora na posao, kaže možemo li početi s njegovim stanom na drugom katu. Pita nas bojimo li se pasa, ako da, zatvorit će svoga u spavaću sobu. Kolega sugerira da bi to ipak bilo bolje, već ga je malo prije zaskočio jedan mali zgužvani.
Brzi pregled, štura razmjena, bez smiješka i kurtoazije. Nije svakome dolazak arhitekata doživljaj. Posao čeka, šef je nemilosrdan, pas laje i grebe po vratima.
Kako napuštamo stan gospodin izlazi s nama i sjuri se niz stube. Dlakavi cimer ostaje u stanu sam. „Možda će uskoro moći uživati na balkonu“, pomislim. Piti kavicu, zalijevati cvijeće i pritom preko ograde čavrljati s mopsom iz prvog ulaza.
Nastavljamo sa zvonjavom, blago izbačeni iz takta ovim poremećajem redoslijeda.
Idemo redom od vrata do vrata, od kata do kata, kao putujući prodavači, verglamo svoje uvode i zaključke, odgovaramo na ista pitanja, kao da molimo krunicu.
U nekom trenutku sam tehnički prijem pada u drugi plan, a cijelo iskustvo se pretvara u neku vrstu teatra, samo što je pozornica puno, a mi smo publika koja ide od jedne do druge i na svakoj sudjeluje u nekoj amaterskoj niskobudžetnoj predstavi.
Scenografija se pak mijenja od stana do stana – nekad je to stari orahov namještaj, ustajali zrak i heklani stolnjaci, a nekad Ikea, posteri nogometnih klubova i neki drugi, manje legalni mirisi.
„To je to“, gotovo za danas. Samo u jednom stanu nije bilo nikoga. Predstavnica stanara kaže da ga zna, da je i inače „težak“. Morat ćemo doći još jednom. Njemačka je ovo, pa makar bila istočna. Reda mora biti. Kolega i ja sjedamo na bicikl i krećemo do ureda. Još se da nešto i odraditi prije pauze za ručak. Posla uvijek ima, a sati u danu je malo – točnije dvadeset i četiri. Osam sati sna (sedam, šest?), osam sati posla (devet, deset?), a što ostane, ostane.
Na povratku pedaliram i razmišljam o balkonima. Svi stanari su dobili svoj, htjeli ili ne htjeli, a s njime i podizanje cijene najma. U zgradama se događa ne samo smjena generacija, nego i smjena platežne moći. Tko si više ne može priuštiti, seli se još malo dalje od centra.
Otkad sam došao u Leipzig s curom prije deset godina, s dvadeset i četiri, cijene najma su otišle u nebo, gotovo dvostruko. Potražnja za stanovima je rasla iz godine u godinu, a sa svakom novoizgrađenom i novoobnovljenom zgradom je grad postajao atraktivniji i samim time – skuplji. Val doseljeništva je uzburkao more tržišta nekretnina, a poduzetni su uzeli dasku i počeli surfati na njemu.
Po povratku u ured na radnom stolu nalazim kvadratni žuti papirić. Zvao je investitor, javi mu se. „Pogledao sam mapu, hvala. Dobro to izgleda, ali sam baš razgovarao s kolegicom iz marketinga i možda bi bilo bolje da imamo više malih stanova, dvosobnih“, kaže mi odmah nakon što je digao slušalicu, „Veliki se trenutno sporije prodaju.“. Glasom mu potvrdno dajem do znanja da razumijem što misli dok glavom tresem lijevo-desno i osjećam kako me obuzima slabost. Možda je glad. Idejni projekt za novogradnju sa šezdesetak stanova gotov, sad treba (pre)projektirati. Ne bi bilo ništa strašno da je prvi put, ali više ni ne znam koliko je bilo ovakvih situacija. Vjerojatno dvadeset i četiri. Ili više.
Nema druge, nego miš u ruke i klik-klik. Rutinski zadatak, reklo bi se. Gledam na sat, podne je. Vrijeme za pauzu.
