Kvalitetna arhitektura prilično je jasna stvar. Ako arhitekt mora laiku objašnjavati zašto je neka arhitektura kvalitetna, bez da on to sam vidi, onda ona nije kvalitetna. Elbphilharmonie u Haburgu, Casa de Musica u Portu, The Gherkin u Londonu samo su neki od općepoznatih kvalitetnih djela koje prepoznaje većina stanovništva naše planete bez da su završili fakultet arhitekture.
Da je stadion Poljud remek djelo savršeno je jasno iz činjenice da je prihvaćen i glorificiran od struke te također sa laičke strane. Još nisam susreo osobu koja u negativnom kontekstu govori o njemu, naravno referirajući se isključivo na arhitekturu, a ne na stanje stadiona. O njegovoj arhitektonsko-urbanističkoj kvaliteti ne želim pisati jer smatram da je samoobjašnjavajuća, što uklapanjem u prostor, a što funkcionalnom kvalitetom, a traktati o njemu pisani su na sve strane od dosta većih stručnjaka od mene. Poljud je opjevan i neka je, apsolutno zasluženo.
Današnji nogomet miljama je udaljen od nogometa kakav se igrao i gledao do početka 2000.-ih godina. Profesionalnost, ozbiljnost i ulaganja su na puno većoj razini, što osobno ne smatram napretkom i iskreno gubim interes za njim. Od poznavanja svakog igrača, trenera, fizioterapeuta i oružara, došao sam do toga da mi je nogomet najčešće sporedna buka u kafiću izuzev naravno Hrvatske reprezentacije i Dinama. Sva ta globalizacija nogometa na steroidima dovela je do promjena u načinu praćenja sporta, a pogotovo onog uživo. Sportski stadioni koji služe kao multifunkcionalni (atletika, nogomet, rugby, koncerti, itd.) stvar su prošlosti. Svaki sport uživa svoju pozornicu, a nogomet najviše. Stadioni postaju nogometne arene koje su sa isključivo orijentirane nogometu i samo njemu, naravno izuzev par rijetkih svjetskih primjera tipa Wembley koji je sve samo ne isključivo nogometni stadion ali moramo uzeti u kontekst veličinu grada, države i svakako kulturu. Tako dolazimo do stadiona čiji su gledatelji praktično na terenu, koji gube atletske staze, što je i jasno kad nogomet vjerojatno daje 99% prihoda, a osjećaj da Modrića možeš povući za dres je vrhunac gledališne perverzije. Uz to i one niže nogometne lige uživaju u potpuno natkrivenim tribinama a sve češće i nerijetko potpuno natkriveni stadioni, sa svim mogućim video zidovima, rasvjetom, pa čak i klimatizacijom, UV osvjetljavanjem travnjaka, navodnjavanjem, i tko zna kakvim tehničkim rješenjima.
Bilo kakva rekonstrukcija Poljuda osim isključivog vraćanja u prvobitno stanje, naravno uz upotrebu modernijih materijala, tu prvenstveno mislim na konstrukciju i krovišta i sami pokrov, bilo bi svetogrđe i pljuska gospodinu akademiku Borisu Magašu. Iako je i sam autor nudio rješenja rekonstrukcije i dodavanje novog krova, po mom mišljenju objekt potpuno gubi izvorni smisao i ne komunicira sa lokacijom na način kako je izvorno zamišljeno, a tko je taj koji osim njega smije intervenirati u taj ikonski objekt. Ako se radi rekonstrukcija Poljuda on mora ostati arhitektonski takav kakav je i nikakav drugačiji. Naravno da u svijetu postoji bezbroj uspješnih rekonstrukcija koje su stadione uvele u 21. stoljeće, a možda je najzvučnije ono Olympiastadion-a u Berlinu, gdje se implementacijom krova na postojeću strukturu dobio stadion novog doba i vrlo vješto se sačuvala njegova originalnost. Ali njegovo oblikovanje i monumentalnost podsjećaju na Rimske arene koje su po nekim istraživanjima također bile natkrivene i laički rečeno stadionu u Berlinu krov jednostavno „stoji“. Zamislite da na istoimeni stadion u Munchenu, Pritzkerovca Otta Frei-a, netko intervenira promjenom krova. Ne vidim načina ni prostora kako bi to moglo biti kvalitetno izvedeno. Isto kao i na Poljudu.
Zadržavanjem postojećeg oblikovanja Poljud ne može ispratiti standarde modernog nogometa. Eventualnim ukopavanjem terena, kako bi gledatelji bili uz teren i kako bi se izgubila atletska staza, više bi se napravio problem nego rješenje. Taj dio tribina ostao bi nenatkriven, stadion bi dobio neproporcionalnu masivnost, a možda ono najbitnije stadion od cca. 50 000 gledatelja puno je prevelik za Split. Ako se ne intervenira u postojeću strukturu i zadrži se postojeće oblikovanje Split, Dalmacija i cijela Hrvatska ostaju zakinuti za pravi nogometni doživljaj koji je danas gotovo neprihvatljiv.
Gradnja novog stadiona sa zadržavanjem Poljuda potpuno je neprihvatljiva iz ekonomskog smisla. Grad od mršavih 150 000 stanovnika ne može podnijeti dva stadiona od 30 000 gledatelja, a graditi manji od toga je premalo za najgledaniji klub u Hrvatskoj a kamoli za reprezentaciju.
I na mjestu gdje bi trebao doći neki pametan zaključak, autor vas mora iznevjeriti. Pametno rješenje ne vidim, ali Poljud mi ne dirajte!
