Veći dio grada zapravo je šum. Nešto što, kad pokušavamo iznjedriti dobru arhitekturu, “u rukavicama” nazivamo kontekstom. Nažalost, veći dio gradova mogli bismo nazvati “slučaj”, sukladno kvaliteti. U tom šumu ponekad (naglašavam, vrlo ponekad) čujemo notu, a vrlo vrlo ponekad nam se učini da smo uhvatili i melodiju.
U srednjoj školi sam bio opsjednut sviranjem i skladanjem. Svaki djelić slobodnog vremena provodili smo u podrumskoj prostoriji za probe ili na stageu i um nije mogao ne upiti svaki muzički signal koji mu se našao na putu.
Možda me zato i nije trebao iznenaditi trenutak kad sam shvatio u koju zgradu gledam.
Tempo studiranja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu slavno je brutalan. Od ponedjeljka do petka cjelodnevni show u zgradi fakulteta, navečer i kroz noć crtanje. Petak sprint do Autobusnog kolodvora, povratak u Varaždin, izlazak. Tu kreće drugi dio mog paralelnog bipolarnog studentskog tjednog ritma – vikendi su probe i svirke. Nedjelja povratak u Zagreb i službeni noćni početak sljedećeg tjedna (ponedjeljak na Arhitekturi starta u nedjelju navečer. Volim misliti da se radi o kombinaciji nemara i umora).
Zagreb je nedjeljom navečer daleko mirniji od prosjeka, osim na linijama kojima se studenti vraćaju u studentske domove i stanove. Oko autobusnog kolodvora tipično je bučno, živo, i uvijek mi se sviđao trenutak kad iz živog ambijent postane miran i kad kliznem u Park kralja Petra Krešimira IV, mini šumu koju sam u to vrijeme smatrao početkom grada. Najprimjetnija je promjena zvuka, a zatim kreću mirisi i osjećaj zaštite koji daju krošnje platana.
Prvih nekoliko tjedana studiranja prošlo je u nekom svom ludilu, te nisam bio u stanju ništa primijetiti. No te nedjelje ovaj magarac odlučno vuče svu robu, nacrte i makete nakon kasnovečernjeg putovanja autobusom i udostoji se uživati u šetnji od Autobusnog kolodvora do podrumskog stana u Masarykovoj. Osjetim da ima nešto posebno u toj zgradi zdesna… pa stanem i gledam. Pomislim kako ova krivulja dobro otvara raskrižje, kako stvara mali trg, kako djeluje kao mjesto za okupljanje, mjesto ispred kojeg stotine ljudi (u mojoj glavi, još uvijek u tom trenutku) čekaju koncert, mjesto gdje su svirke, mjesto gdje noć postaje bučna… vidio sam da je tu nota, da tu nije samo šum.
Ispostavilo se da je nešto što je meni bio samo osjećaj bilo jedno od kultnih zagrebačkih mjesta za svirku te da je intuicija bila ispravna. Radnički dom Đuro Salaj, nekadašnja zgrada Radničke komore, danas poznata kao Tvornica kulture (premda veći dio zgrade nema nikakve veze sa Tvornicom). Dakako nije se tu radilo o nikakvoj mojoj genijalnosti ni providnosti, već o točnom čitanju lokacije i zadatka od strane arhitekta Vladimira Šterka i Grupe KKK i pretakanju istih u dobru arhitekturu. Mene je zapalo samo primijetiti melodiju. No ostao sam u čudu kako zgrada može imati određenu auru, kako može vibrirati, kako može privući svojom logikom. A da se razumijemo, tu se ne radi o nekoj nekulturnoj, vrištećoj arhitekturi, već o suvremenoj i odmjerenoj interpolaciji. Tko zna, možda mi je u podsvijesti ostala neka slika sa reportaže na HRT3 o nekom “žnj” koncertu u Tvornici, možda sam krajičkom oka vidio mali bočni natpis Tvornica kulture (iz tog kuta vrlo teško vidljiv, tako da sumnjam da je to bilo to), možda sam čuo nekog u blizini kako spominje koncerte i svirke pa mi je mozak pospajao sliku i zvuk. Bilo kako bilo, zanimljivo je da se te stvari osjete i da, sukladno toj logici, možemo i mi stvoriti stvari koje drugi osjete.
Najbolje od svega je multifunkcionalnost dvorane – nekadašnja kino dvorana danas je poznata kao dvorana u kojoj se održavaju vrhunski koncerti za malu publiku, što im daje na kvaliteti i intimnosti (izuzev nerijetko katastrofalnog ozvučenja). Ali osim takvih “tipičnih” evenata, tu smo sjedeći gledali Henry Rollinsa, a i uživali u dočeku Nove godine. Do istraživanja za ovaj tekst nisam ni znao da je u Tvornici i knjižnica (nemreš sve znat!). Zgrada je to koja daje i znatno više od onoga što sam zamislio kad sam maštao o tome što bi ta zgrada mogla biti.
To nam daje dobra arhitektura, to nam daju note.
Od svih kuća na selu u kojima sam bio, jedina kuća u kojoj sam istovremeno bio i u kući i na livadi i u šumi, na toplom i na vjetru, poput nekog multidimenzionalnog rollercoastera, je Dašekovo – kuća obitelji Rusan. Tu mi je prvi put bilo jasno o čemu to učimo na fakultetu i kako je moguće biti unutra, a vani. I tu se u šumu istaknula melodija. Samo ovog puta sam znao o čemu se radi – radilo se o umijeću autora, radilo se o znanju, radilo se o pristojnosti i urednosti, radilo se o mudrosti da se ostavi dobro i odlučnosti da se ukloni višak. Radilo se tu o pravim majstorima arhitekture. Radilo se tu o glazbi okruženoj šumom.
