U popodnevnim sam se satima vozio prema kući ulicom Lavoslava Ružičke u zagrebačkom naselju Vrbik. Prolazio je još jedan ponedjeljak, pretrpan nerealnim željama investitora i mojih nedovoljno čitljivih skica, zarobljenih u vječno prisutnoj borhesijanskoj lingvistici praznine. Ovog ponedjeljka tok misli i linije crteža na papiru nisu sublimirali željene prostore kakve sam sanjao ili barem priželjkivao kao gradbene prema željama svih onih kojima režiram prostor za življenje. Prostor mora biti ispunjen nama. Prirediti nekome dom, a ne neke puke funkcionalističke oblikovne fraze naša je vječna misija i možda je ta spoznaja još više frustrirajuća. Sve u svemu, još jedan ponedjeljak za zaborav idealno uklopljen u jesenski sfumato.
Jesenski sumrak lagano je prekrivao naselje. Kolnik još uvijek mokar od jutarnje kiše bio je prošaran žutim lišćem kao slike Jacksona Pollocka. Ljetno računanje vremena davalo nam je lažnu nadu da je još dan, mada su ulične svjetiljke stvarale velike svjetleće elipsoide na asfaltu prošaranom požutjelim lišćem.
To svjetlo pomoglo mi je da primijetim malog ježa koji je prelazio kolnik. Naglo sam zaustavio automobil. Automobil je stajao na sredini kolnika. Upalio sam pozicijska svjetla. Izišao sam iz auta i nastojao požuriti ježa da pređe kolnik na putu prema parku. Došavši do njega, primijetio sam da je mali jež zauzeo zatvorenu obrambenu poziciju. U potpunosti se sklupčao doimajući se kao bodljikava lopta nasred kolnika. U Ćopićevoj basni piše da Ježurko sa trista kopalja na juriš ide. Juriša nije bilo. Trebalo je proći neko vrijeme da jež ipak shvati da nisam njegov neprijatelj, već da ga pokušavam spasiti od opasnih metalnih zvijeri. Lagano je izvlačio nogice i njušku iz bodljikavog klupka. Ispratio sam ga do travnjaka u parku, a on se sigurnim i sitnim pokretima uputio prema svojoj kućici među stablima našeg malog parkića. Slična je bila i moja namjera da se nakon što parkiram automobil, brzim korakom dođem na četvrti kat i otvorim vrata svog stana.
Iza mog automobila koji je stajao nasred kolnika i bljeskao crvenim svjetlom isprekidanog ritma, stvorila se poprilična kolona automobila, te znatiželjna i nervozna vozača i suvozača. Navikao sam već na popodnevne frustracije svojih sugrađana i trenutačni prekid njihovog dnevnog dijagrama ispunjenog u minutu. Vrijeme u velikim gradovima kao da je komprimiranije u odnosu na male gradiće mog djetinstva.
Ostao sam iznenađen.
Ljudi su izišli iz svojih automobila i pljeskali mi. Neki su ostali u autu podigli palac prema gore i viknuli: Bravo!
Teško je povjerovati koliko nas jedan mali jež može povezati, koliko jedna gesta može u nama pokrenuti dobro i na trenutke pobijediti sve naše svakodnevne frustracije. Stojimo jedni pored drugih, a sva naša nastojanja i različitosti opet su jedna historiaduša.
Bio sam tako ponosan što sam pomogao Ježurku Ježiću da pređe cestu i ne nastrada te sigurno dođe u svoj dom jer i svi mi na koncu samo želimo doći u naše domove. Moja ljubav prema bajci Branka Ćopića –Ježeva kućica još uvijek budi dijete u meni, još uvijek ljubim živa bića, ležim na travi i grlim stabla i još uvijek ljubim bližnje svoje, još uvijek pokušavam biti čovjek i hodati.
U mislima mi naviru stihovi:
SLAVNI LOVAC
Po šumi, širom, bez staze, puta,
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi, često ga vide,
S trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i ovca,
Poznaju ježe, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
Zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim, dan hoda, širi se strava,
Njegovim tragom putuje slava.
JEŽEV ODGOVOR
Ma kakav bio moj rodni prag,
On mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
Tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim, bavim se lovom
I mirno živim pod svojim krovom.
Ovu basnu naučio sam kao dijete. Znao sam ju izrecitirati cijelu napamet. Tako je učila moja generacija. Vjerujem da je takvo memoriranje pedagoški pandan današnjem internet informiranju sajber generacije. Mnoge slične priče još i danas tvrdo su arhivirane u galeriji i trezorima mojih sjećanja. Sve sam to učio u vremenima koje danas nazivamo totalitarnim. Još i danas pamtim prekrasno ilustrirane stranice Vilka Selan Glihe, koje su za mene imale poseban miris i kolorit. Te humanoliko naslikane životinje (jež, lija, medo, vuk, divlja svinja) sličile su na moje tadašnje susjede. Razgranata stabla i biljke pobuđivale su u meni mistiku i strah, jer se u šumi možemo izgubiti. Arhitektura i krajobraz kao da su proizlazile iz jednog oblika gledanog velikim dječjim očima.
Koliko nas jedan trenutak može vratiti u neka vremena kad smo upijali svaku riječ tih genijalnih basni, hodali po oblacima i bojali se mraka. Uvjeren sam, da su sve te priče duboko uzidane u svaki od mojih projekata.
Danas Ježevu kućicu čitam svojoj kćeri. Pokušavam je naučiti da propusti Ježurku Ježića na putu prema svom domu, jer svi mi imamo svoj dom.
Ante Nikša Bilić
ZG/26/10/16
