Prvi ured
– Which one is it, mate? Upitao me preveliki čovjek u neobjašnjivo srednjovjekovnoj kapuljači i prsluku koji je izgledao kao da je nasumično i na brzinu složen od krzna većeg legla zečeva. Od vječnog hladnog blata gradilišta dijelio ga je samo tanki sloj gumenih japanki u kojima je bezbrižno šljapkao – It’s not a Yes or No question?
Šef gradilišta bio je potpuno u pravu, vrteći film u glavi shvatio sam da je njegovo pitanje promrmljano na cockneyu tražilo nekakav stvaran odgovor. Možda bih i znao odgovoriti na njegovo pitanje da sam ga uopće razumio. Možda bih i znao odgovoriti na njegovo pitanje ako uspijem ne gledati u zečeve kojima je prekriven.
– Happy to proceed as you suggested! – izvlakuša, izgleda da je uspjelo ovaj put pa je preveliki čovjek ispred mene zadovoljno kimnuo i javio ekipi da radovi nastavljaju. Vidjet ćemo sljedeći put na što sam pristao.
Tako su izgledali rani dani na ogromnom gradilištu za projekt na Kings Crossu u Londonu. Počeo sam raditi na projektu potpuno uvjeren da su se moji poslodavci nekako prevarili kad su mi odlučili ponuditi posao. Nakon nekoliko godina stečenog iskustva sam bio još više uvjeren u to.
Beskrajna administracija arhitektonskog projekta istovremeno me umara i fascinira. Svaka revizija svakog nacrta od njih stotine je brižno dokumentirana, podijeljena s cijelim timom od 30ak različitih inženjera, proučena je izvedivost, cijena, nabava, penali, autorizacija, održivost, kašnjenje, kvadratura, profitabilnost, dobavljač, rizik te je onda matematičkom okrutnošću i hinjenom demokracijom vođenom isključivo profitabilnošću, konačno i donešena odluka.
Arhitektura, estetika, funkcionalnost, smislenost, svedeni su na check listu i odluku nekog prekvalificiranog i istovremeno nekvalificiranog odbora. Trajno fasciniran bizarnošću takvog načina mišljenja i donošenja odluka, veličinom i kompleksnošću projekta, istovremenim osjećajem da sam stalno jedan korak od toga da se konačno razotkrije moje neizmjerno neznanje, ali i neprestanim učenjem, ostajem raditi na projektu nekoliko godina.
Ured za kojeg radim je pun dragih ljudi koji se najviše vesele petku i ranom snu, odlasku svojim obiteljima i izletima u prirodu, Sunday roastu i lijenom filmu predvečer. Ludo.
– Ali što je s projektiranjem, arhitekturom i picajzlanjem neke gluposti koju nitko normalan nikada neće primjetiti? – pitam se tada, ne shvaćajući koliko sam ja tu lud, i odlazim u drugi ured, gdje je sve to, navodno, jako, jako bitno.
Drugi ured
– So, how many options have you done? Upitao me bljedunjavi, nejaki Nijemac s karikaturalno prejakim podočnjacima, moj novi šef. Probudio sam se iz proučavanja njegovih zlatnih čizama koje nikako nisu išle uz njegove srebrne hlače, da bih promrmljao nešto o tome kako ne moram prikazati sve korake i sve opcije, za nešto valjda i koristimo svoje umove.
– No, no, no, that won’t do. We need at least 20 options for this. Until the end of the day.
Srećom tek je 5 sati poslijepodne i imamo još dobrih 6-7 sati rada ispred nas, pa nema brige oko toga hoćemo li stići ili ne.
Besmislenost prikazivanja nekakvih 20 opcija umara me i fascinira. Kako netko može misliti da je to dobra ideja i na temelju toga donijeti odluku? Hoće li ikoja ta odluka preživjeti sudar sa stvarnošću građenja za 5 godina? Ima li itko namjeru to ikada graditi? Projektiramo li uopće za stvarnost ili za 3D prikaze? Možda bi bilo bolje te opcije prikazati kroz nekakvu matricu, svesti ih na faktore koje možemo objektivno kvantificirati? Mogli bismo vidjeti kako različite odluke utječu na izvedivost, cijenu, nabavu, održivost… nekako mi ovo poznato zvuči.
Noćima pomičemo digitalne kutije lijevo-desno u našim softverima, amo-tamo, bez ikakvog utjecaja na stvarni svijet. Proizvod rada mojeg tima, besanih utrošenih tjedana, mjeseci i godina, nije zgrada nego PDF dokument od 10ak megabajta. I onda krećemo ponovno, ponovno, ponovno. Malo iz ureda – pa onda i period rada od doma – digitalne kutije rastu i mijenjaju se, prilagođavaju se uvjetima, mišljenjima, impresijama, zabludama i aspiracijama beskrajnih aktora koji negdje daleko, gotovo bezbrižno, donose odluke. Kraljica i premijeri, direktori i odvjetnici, statičari i strojari, vlasnici i stanari, ministri i službenici, bankari i hortikulturisti, preveliki egoi i premladi kolege, olako obećanom brzinom odlučuju se za svoje najdraže opcije u PDFu.
U jednom trenutku gradi se maketa projekta koja površinom pokriva projesečan trosobni stan. Mnogi prekvalificirani i nekvalificirani apartički dolaze izraziti svoje mišljenje o fasadama nebodera, stanicama za brze vlakove, širinama koridora i njima najdražim vrstama zelenila. Projekt je to obnove i gradnje ultrabrze željeznice između Londona i Birminghama, uz istovremeno rušenje i transformaciju nekoliko većih kvartova u oba grada.
Beskrajne milijarde su utrošene, zemlja je kupljena i izrovana, PDFovi su isprintani i poslani na gradilišta, odvjetnici su zadovoljeni i lokalni stanari konzultirani, ali nova vlada ima drugačije ideje i projekt stavlja na pauzu. Od cijelog tog pothvata i milijuna sati truda, sve ostaje samo u PDFu.
Ured za kojeg radim je pun dragih ljudi koji se najviše vesele petku i kasnom snu, izlasku sa svojim prijateljima i ponovnoj, neumornoj akciji ponedjeljkom. Ludo.
– Ali što je s arhitekturom kao gradnjom, stvarnim svijetom, odgovornošću i dosljednošću? – pitam se tada, znajući da sam lud dok osnivam svoj ured, gdje će sve to, navodno, biti jako, jako bitno.
Moj ured
– We simply cannot have that many projects each, it’s bonkers. Kolega je konstatirao potpunu istinu, nas trojica svaki imamo minimalno 5 aktivnih projekata, a imamo i još barem toliko u nekakvom polukomatoznom, razvučenom stanju kakvim naša struka obiluje.
– Think of it like an investment, we’re not earning much from this new project but it would be great exposure! Treći kolega gaslighta i sebe i nas, u namjeri da prihvatimo jako zanimljiv projekt koji se vjerojatno nikada neće izgraditi. Koji je omjer potencijalnih projekata na prihvaćene projekte na isprojektirane projekte na izgrađene projekte na projekte izgrađene po projektu?
Besmislenost tog omjera, teoretskog naspram izgrađenog truda, PDFa naspram cigle, umara me i fascinira. Ne znam dovoljno o drugim strukama, ali nagađam da imaju smislenije rezultate. I dalje nisam siguran što mislim o trudu i radu koji zauvijek ostane teoretski, iako uživam u procesu, kaotičnosti i raznolikosti iskustva.
Nakon beskrajnih sati rada, dugih noći i silnih izmjena, ponekad se vrijedan projekt konačno završi i ugleda svjetlo dana. Tada, svi oni crteži, prezentacije, sastanci i improvizacije nekako vrijede truda.
Nas tri prijatelja radimo u zajedničkom arhitektonskom uredu već nekoliko godina. Imamo različite pristupe ali svi dijelimo istu strast prema stvaranju. Ponekad se ne slažemo, ponekad se i slažemo. Zajedno smo prošli kroz mnogo izazova i ponešto naučili.
Većinom radimo na rezidencijalnim projektima i svaki novi projekt iznova uključuje rad s klijentima koji prvi puta saznaju čemu služe arhitekti, kako funkcionira projektiranje, kakve sve dozvole trebaju i koji se vrlo brzo moraju priviknuti na mješavinu uzbuđenja i horora koje čini gradilište. Uživam i u tom procesu edukacije, što kroz razgovor, što kroz praksu.
Izlazim iz ureda. Grad je živ, svjetla trepere u noći, ljudi žure svojim domovima. Poneka cigla negdje u daljini čini naš doprinos vječnom Londonu. Arhitektura tada nije samo posao nego i način na koji gradimo svijet.
– Tomorrow, and tomorrow, and tomorrow ! Svaki dan iznova stvaramo, gradimo i sanjamo. U našem malom uredu, gdje je sve jako, jako bitno.
