Sa 26 godina, otišao sam u Etiopiju, raditi kao predavač na tamošnjem fakultetu arhitekture. Želio sam, barem malo, podići razinu edukacije njihovih studenata, bolje ih povezati sa ostatkom svijeta, naučiti ih da stvaraju kvalitetniju arhitekturu. Nakon dvije godine rada i živciranja, shvatio sam da nisam promijenio ništa, te sam se vratio u Lijepu našu.
Nakon povratka, prvenstveno sam se bavio projektiranjem i izvedbom interijera, sanjao sam da će iz mog pera nicati dramatični interijeri, opremljenim sa kultnim primjercima namještaja i rasvjete, obučeni u luksuzne materijale. Umjesto toga, vodio sam vječne bitke sa hrvatskim izvođačima i investitorima, doživio poplave i požare na gradilištima, te u konačnici nisam u potpunosti bio zadovoljan ni sa jednim izvedenim interijerom.
Nakon potresa u Zagrebu, bio sam jedan od prvih inženjera koji se uključio u obnovu grada. Tada je vladao optimizam da će se dogoditi Velika obnova, kao sa kraja pretprošlog stoljeća, da će se rušiti stare zgrade u centru, nicati nove. Umjesto starih krovova biti će staklene nadogradnje (ljepše od bečkih!), a iza postojećih sačuvanih i obnovljenih pročelja novi stanovi za bogate… Nakon četiri godine i odrađenih šezdesetak projekata sanacije zabata, dimnjaka, stubišta, shvatio sam da do Velike obnove neće doći.
Ako već poslovne sreće nije bilo ni u Etiopiji, ni u interijerima, ni u potresnoj obnovi, sigurno ću je naći u projektiranju objekata, mislio sam. Prvenstveno sam usmjerio posao ka projektiranju kuća i zgrada – tu te ne smetaju previše investitori, crtaš u miru, ne miješaš se previše u izvedbu, a ako poštuješ prostorne planove, dobiti ćeš građevinsku dozvolu bez problema. Međutim, količina vremena provedenog u izučavanju GUP-ova, DPU-ova, kreativnosti u izigravanju istih, čekanju na dozvole, izmjena projekata do dozvole, u gradnji i nakon uporabne dozvole, dozlogrde i najupornijima…
Tijekom cijelog tog tijeka prvih 10 godina moje karijere, vodeći bitke, svađajući se i kriveći referente, izvođače, dobavljače i investitore, strašno sam se živcirao. Sve dok se nisam ozbiljno razbolio i dok nisam shvatio da ne mogu ništa značajno promijeniti u tromom ekosustavu hrvatske građevine i arhitekture. Možda zvuči otrcano, ali shvatio sam da stres zaista uništava zdravlje, kreativnost i privatni život. Vjerojatno najvažniji savjet koji mogu dati kolegama koji počinju raditi jest da je važno razlučiti odlučnost, posvećenost poslu i odgovornost od stresiranja. Stres je toksičan i nebitan. Referenti i izvođači su nebitni. Čak su i investitori, na ljestvici životnih prioriteta – nebitni.
Nakon samospoznaje o nebitnosti stresa, nastavio sam se baviti i projektiranjem interijera i kuća i zgrada i protupotresnom obnovom, istim žarom i istim poslovima kao i dotad, ali – bez stresa. Nastojim poštivati rokove, budžete, želje i prostorna ograničenja, ali, ukoliko primijetim ili osjetim da će investitor ili izvođač biti problematični, ispričam se zauzetošću i taj projekt ne radim. Često kasnije od kolega koji su preuzeli taj projekt saznam da sam bio u pravu. Ljudi koji su navikli ne plaćati, najvjerojatnije neće platiti ni tebi ni izvođaču. Izvođači koji su navikli fušati, vjerojatno će fušati i na tvom projektu, a u općinama gdje se čeka na dozvolu preko godine dana, vjerojatno ćeš i ti čekati. Takve projekte generalno ne radim više. Samim time mogu kvalitetnije, brže i sretnije raditi projekte gdje su svi sudionici “normalni”.
Kako sam imao sreću da mi se velik broj interijera i kuća dosta i izvede (dio kako sam zamislio, dio ne), te da ljudi uživaju koristeći ih, naučio sam da u tome crpim zadovoljstvo u poslu.
Više se ne budim u ponedjeljak ujutro sa grčem u želucu od nadolazećih poziva, gašenja požara i svađa. Bude tih poziva i dalje, ali najčešće se sad odvijaju u ovom tonu:
– Vlasnik stana: Dobro jutro Andrej, ja sam tu, na gradilištu nema majstora!
– Ja: A rano im je, tek je 8.30.
– Vlasnik stana: A pretpostavljam ako dođem u 4 popodne i nema nikoga, reći ćeš da je kasno!
– Ja: Tako je!
