- Brijuni
Sjedim na brodu, predivan dan, ispred mene brijunsko pristanište. Uzbuđenje, lagana nervoza i veliki kofer u ruci. Ostajem na otoku. Moje prvo veliko gradilište. Radim kod Andrije u uredu. Prvo radno mjesto nakon faxa. Shvatila sam da volim gradilište već prije, al to su bila zagrebačka gradilišta, ono, odeš, budeš, vidiš, odneseš nacrte, pregledaš, upozoriš, naučiš, razveseliš se kad vidiš da se gradi i vratiš se veselo u biro pa odeš doma.
Sad ostajem. Hoteli Neptun i Istra, divni primjeri austrougarske arhitekture u tom malom raju na Zemlji. Nije se baš puno ulagalo tamo zadnjih godina, a upravo u njima će se održati neki ministarski skup na europskoj razini i potrebno je preurediti dio hotela. Kako to već biva napravili smo u uredu hrpu projekata za preuređenje, ali javna institucija NP Brijuni odustaje i sve ostaje, doslovno na mijenjanju tapisona u sobama i nekim detaljima. Naravno tapison je bijeli i već je postavljen. Naravno Ministarstvo turizma u zadnji čas odlučuje namaknuti neka sredstva i konkretno preurediti sobe i apartmane. Naravno tapison, bijeli, ostaje.
Ministri dolaze za mjesec dana. Ludnica kreće. Svako jutro u 6 sati iskrcava se vojska radnika, obrtnika, dobavljača. Svaki dan u 18 sati otok ostaje prazan. Gradilište vodim ja.
Andrija dolazi svakih par dana, a ostale dane balansiram sama između šute, hrpe radnika, neplaniranih detalja, dobavljača koji počinju hodočastiti na otok. Rokovi su suludi, preskačem preko tapisona (zaštićenog kartonom) i radim 12 sati dnevno. Problem je što je logistika duplo kompliciranija nego u Zagrebu, vode me u Pulu da biram što se birati da.
Nema kataloga, nema fensi-šmensi salona, nema rokova dobave. Izabireš wc školjke koje postoje i odlučuješ na licu mjesta. Uzdaj se u se. Isto je i s namještajem. Talijan ti nudi što može dopremiti na otok u roku mjesec dana i imaš tri opcije. Biraš u roku 10 minuta. Rasvjeta spašava stvar. Intera uspijeva dovesti Thunove svjetiljke.
I onda vidiš drugu stranu gradilišta. Ti si u oblaku adrenalina, kužiš da te sve to silno veseli, i da želiš i možeš. Al ti živiš u hotelu, imaš sve osigurano, doduše jedini si gost. Kad gradilište utihne šećeš s lopatarima u brijunski zalaz ili sjediš ispod one predivne stoljetne masline. Pozdraviš Koka. Odeš do bizantskog kastruma. Voziš se u golf vozilu do zaljeva Verige.
A oni ..tvoji već frendovi vodoinstalateri, električari, građevinci…bude se u 4, dopremaju ih na otok, u 6 počinju, u 7 popodne prestaju…direktori im ne žele platiti smještaj u nekim kućicama na otoku. Kući su u 10 navečer, neki ni nemaju kuću u Istri, sezonci su, spavaju u radničkom smještaju i tako danima…
Vruće je, teško im je, rade svakim danom sve više i više jer ministri nam se opasno približavaju…a pjevaju, smiju se, dragi su, kooperativni, ni u jednom trenu ne osjećam podozrivost ili glupe dosjetke prema arhitektici od 28 godina…
Dobijem ujutro i čokoladu, ili ružu iz vrta, priče iz davnine i koji dobronamjerni savjet…žele se slikati sa mnom, nema tada još mobitela, nose male aparate, pa razvijaju u studiju da pokažu djeci i ženi neku arhitekticu koja je simpa i doživljava ih ko ravnopravne sudrugove. Upoznajem i braću Banane, legendarne pulske blizance prezimena Zimolo. Vodoinstalater i električar, najzabavniji i najefikasniji blizanci majstori ikad.
Tapison je ostao bez zaštitnog kartona na mjestima, previše je šute i tačaka prešlo preko njega. I šta sad. Preksutra dolaze. Tu noć su cijelu radili strojevi za kemijsko čišćenje. Ujutro dolazi talijanski namještaj. Kužiš po mirisu da su ga još jučer bajcali. Stavljaju ga na tapison. On onako još poluvlažan povlači bajc i boja se širi podom. Vau. Tie dye tapison. Užas.
Šta sad. To te nisu učili na faxu. Nitko ti ne može pomoći ni iz ureda. Oni su u Zagrebu.
Dolazi Banana, kaže Mi dispiace non ti posso aiutare. A ja mu gledam i kažem znam što!…u rasadniku imaju divna stabla banana…i ostalih biljaka. Idi po konobarska kolica. I tako, ne znam koliko konobarskih kolica punih stabla banana, monstera i fikusa vozila su se od rasadnika do hotela do dugo u noć, a dosta sam ih gurala i ja i prenosila tegle i određivala koje idu na koju mrlju. Kad odu ministri čistiti će se tapison ponovno. Bit će opet bijeli.
Prvi ministar bio je iz Bugarske i ušao u svoju novu hotelsku kupaonicu dok je žena iz hotela još ribala fuge.
Mi smo na rivi popili Favorit.
- Mali Lošinj
Sjedim na trajektu Valbiska-Merag. Vruće je ko u paklu. Idem autobusom iz Zagreba za Lošinj. Auto mi je slupan ostao u Zagrebu. I troje djece isto. Imam i slomljen mali prst na nozi. Šepam u japankama. Idem na gradilište hotela Bellevue. Cijeli biro je već tamo.
Cijelu zimu i proljeće išla sam na dan, dva gore dolje, jurila kroz Gorski kotar i otvarala prozore na Cresu da udahnem taj poseban miris mora, smilja, trava, ovaca. Nema toga na Krku. A kako tek zrak miriše na Lošinju. A kako je tek dobro naše gradilište na Čikatu.
Rusanov ured radi projekt adaptacije i dogradnje Bregovčevog hotela Bellevue. Otvorenje je za mjesec i pol. Čini se nemoguća misija. Ogroman projekt.
Cijeli biro me čeka na plaži. I to kako čeka. Vruća janjetina. Rakija na plus 40. I najtirkiznije more. I novi kolege. Zovu ih investitori dječji vrtić. Tek su izašli sa faxa. Ja bi rekla napredna grupa nadarene djece. Svi odreda sjajni, pametni mladi ljudi, sa voljom i strašću. Do otvorenja Bellevuea su i magistrirali. Iz organizacije gradilišta. I prijateljstva.
Bilo je sjajno i naporno i ludo i odvažno. Bilo je iskustvo koje se nikad više ne može (možda i ne bi trebalo) ponoviti. Nakon početnog toplotnog udara nastupio je najkišovitiji lipanj i srpanj u zadnjih trideset godina na Lošinju. 900 ljudi što izvođača, što projektanta, što dobavljača u jednom trenu na gradilištu. Andrija koji auto sprejom iscrtava linije tuševa doživljaja na podu knauferu. Olovkom crta detalje po zidu. Drugačije ne stižemo.
Kamenar mi šalje fotke ploča onixa iz skladišta u Turskoj. Biram preko mobitela.
12 satni radni dan polako postaje 16satni kako se približava rok. Namještaj istovaruju po pljusku. Zadnju noć šarafimo i nosimo svi.
35.000 m2 hotela sa 5 zvjezdica odrađeno u 7 mjeseci. Za Guinessa.
- Veli Lošinj
Jurimo Bruno i ja na koordinaciju. Malo je čudna atmosfera na trajektu. Nitko se nikome ne približava. Pričaju ljudi da se širi neki Covid.
Na koordinaciji 20 izvođača i predstavnik investitora. Radimo preuređenje wellness centra u postojećem hotelu u Velom i novo sunčalište s vanjskim bazenima i fitnessom. Ispred nas nepregledno more, mirno i ravno ko ulje. Na gradilištu sve samo ne mirno. Svi su pomalo nervozni.
Kreće ona neka klasika koordinacije – optuži arhitekta što ti kasniš. Što si kao gazda prebacio ljude negdje drugdje i sad se vadiš. Pa nisi imao nacrte, jer „ona“ nije nacrtala. A „ona“ je nacrtala, iskotirala do boli i predala ti prije točno mjesec dana. Nema uzrujavanja, lagano u maniri lažne plavuše nabaciš osmjeh i pitaš ga pred svima zašto laže. Nema tu odgovora. Al nije ni bitno. Gradilište mora ići dalje. I dalje znaš da su majstori i radnici ok, a gazde ti koji muljaju i da će to na kraju sve ispasti točno onako kako si crtao u birou i da će to biti lijep i dobar projekt i da će ti biti drago što će ljudima u tom prostoru biti dobro.
I dok koordinacija doseže svoj vrhunac, pa dosta dramatičan rasplet, kraj obično biva sretan i na kraju ti se ipak predstavnik investitora koji je do prije pet minuta rigao vatru, obraća slatkorječivo i izrazito nerealno pred svima sa „gospodična mlada dama“.
Smješno ti je to al se ne obazireš dok ne začuješ glas svog kolege, suborca i omiljenog frenda iz ureda koji pred svima teatralno izjavi: Nije ni gospodična a ni mlada dama!
Hahaha…točno.
Al je arhitektica, pomisliš. I to je tako i nikako drugačije.
I onda s njim juriš na trajekt u Merag, ako zakasniš, nije sezona, čekat ćeš tri sata tamo, pa ćeš juriti kroz mrak Gorskim doma. A doma te čekaju da im daš večeru. I zoveš Jadroliniju…Čujte mi smo oni iz Rusanovog ureda, dajte nas pričekajte! Pa čekaju.
I to je to.
Jedna arhitektica, dva otoka i tri gradilišta.
