Završio je semestar. Predali su se svi projekti. Međutim vremena za odmor nema. Na dan predaje počeli su ispitni rokovi. Stanje je alarmantno. Kako za mene, tako i za sve moje kolegice i kolege, od kojih je, vjerujem, 99%, tijekom ovih predaja, doživjela burn out. Osjećaj je izvanredan poslati i zadnji mail, teret s ramena je pao, ali usprkos svom zadovoljstvu umor je prevladavajući, praznine i iscrpljenosti zbog neprekidnog rada posljednjih tjedana, ali i tijekom cijele godine. Radilo se od jutra do sutra na ušminkavanju projekata, knjižica, crteža, radova, ali mogu s ponosom reći da ne proživljavam stereotipni život studenta arhitekture, spavam noću, zasad, još uvijek. Zadnjih par dana prije kobnog ponedjeljka, predaje projekta za studio, poljuljalo mi se čak i protivljenje tom stereotipu, ali uspjela sam se izvući. Naravno, tu nije kraj. Upravo to jutro trebalo se probuditi u 7:00 i otići na daleki Tekstilpromet na prvi ispit ovih ljetnih rokova.
A sad malo o ljetnim rokovima…
Kao osobi koja dolazi iz najljepšeg grada na svijetu, Dubrovnika, ljetni rokovi znaju biti iznimno teški. Prošlo je jako brzo par mjeseci otkad nisam posjetila svoj Grad. Vrućina gradskog asfalta je krenula, a s njom i ispiti.
Obzirom na količinu ispita, psihički sam pripremljena na početak ljetovanja u Zagrebu. Samo i sliku Grada i mora teško je pogledati. Većina mojih prijatelja već je doma, šalju slike s plaže, Straduna… Teško je, ali sam sigurna da sam ovdje s nekim razlogom i da se vrijedi još malo pomučiti, ipak će tada odmor biti slađi.
Tempo kojim ću se brže domoći te slike, postavljen je. Vremena ima za točno jedan dan odmora od laptopa, skripti, nacrta, autocada i svih tema vezanih za arhitekturu. Stan, sestrin i moj životni prostor, pretvorio se u crtaonicu, maketarnicu, odlagalište papira, kako god to hoćete nazvati. To je svakako bila prva stvar koja se na taj ”slobodan dan” morala odraditi. Međutim, to nije sasvim tako, iako sam student, već sad osjećam da sam počela živjeti arhitekturu. Za ljeto imam različitih zadataka, od prijatelja, obitelji… Naravno, na taj slobodan dan nisam mogla izdržati i sve me vuklo da se upustim u iste. Sama sam za sebe pomislila da sam luda, ali što je tu je.
Vikend poslije iskoristila sam maksimalno. Otac me poveo u posjet mom prvom gradilištu. Bilo je, kako kažu, prvo pa muško. Stara Vlaška, potkrovlje, potpuno derutno stanje te moje sudjelovanje na sastanku s izvođačem, nadzornikom, arhitektom, svima. Dok sam šetala s njima gradilištem, pretvorila sam se u uho. Iako svakog dana na fakultetu shvatim koliko puno, ali i koliko malo znam, ovo je za mene bilo potpuno novo iskustvo. S obzirom na starost postojeće građevine, pitanja je bilo puno te su to većinom bila pitanja o kojima nikad ne bih ni pomislila. Najvažnije od svega, osjećala sam veliko samozadovoljstvo jer sam se mogla zamisliti u ulozi s druge strane. Doživljaj svog prvog gradilišta sigurno ću jako dobro zapamtiti i kao lijepu uspomenu, ali i kao veliku motivaciju.
Mislim da su ovu priču, svatko na svoj način, proživjeli svi arhitekti ponikli s fakulteta u Zagrebu te me ta činjenica također tješi i motivira. Nadam se da će se u ovoj priči svatko pronaći, sjetiti svoj studentskih dana ili poistovjetiti.
